I Eugen Kvaternik je tražio pomoć u Rusiji

Rusima najviše za(smetalo) Kvaternikovo katoličanstvo

U djelu Ivana Očaka »Hrvatsko ruske veze (druga polovica XIX i početak XX stoljeća)«, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., nalazi se i sustavna povijest našega pravaša u Rusiji. Autor djela Očak rođen je u Vrdniku 1920. godine. Sa završena dva razreda Trgovačke akademije odlazi 1941. u partizane. Nakon ranjavanja 1943. odlazi u Moskvu, gdje diplomira povijest 1953. godine na sveučilištu Lomonosov, te do 1972. radi na katedri za Povijest južnih i zapadnih Slavena u Moskvi. Radeći 1971. na temi jugoslavenskih komunista u Moskvi preduboko se zadirao u staljinističke čistke, te je nakon uhićenja i saslušavanja proglašen personom non grata u SSSR-u, te se 1973. vraća u ondašnju SR Hrvatsku (SFRJ) gdje radi kao publicist, znanstveni savjetnik, predavač arhivistike.

U Rusiji boravi Kvaternik 1858. – 1660. godine. Jedan od izvora kojima se Očak služio jest doktorski rad Ljerke Kuntić (moje nekadanje profesorice, draga osoba, op. T.T.) »Vanjskopolitički pogledi pravaša 1858. – 1871.«, Zagreb, 1960. U vrijeme Bachova apsolutizma odvjetnik Kvaternik 1858. napušta Austriju. Prodao je sve što posjeduje, te od prijatelja posudio novac, sve skupa 500 forinti te otišao u državu za koju je mislio da može pomoći stvaranju slobodne Hrvatske.

Vaclav Hanke (1811.-1884.), češki slavist preporuča „Jevgenija Osipoviča Kvaternika“ M. F. Rajevskom (Krležin lik u „Banketu u Blitvi“ se zove Rajevski!), svećeniku Ruske pravoslavne crkve pri ruskom veleposlanstvu u Beču; inače povezanim sa mnogim južnim Slavenima. U Petrogradu se sastaje Kvaternik s filologom i povjesničarem I. I. Sreznjevskim (1812.-1880.), taj dobrohotni čovjek obeća našem pravašu da će ga protežirati kod Bludova, šefa Ruske akademije znanosti (6. 2. 1858.). Vladin dužnosnik Aleksandrovič daje mu preporuku za R. M. Hubea, povjesničara i profesora na varšavskom i petrogradskom fakultetu. Bludov traži u pismu Rajevskome datiranom 16. (tj. 26. po jul. kalendaru) veljače podatke o Kvaterniku, koji iako katolik želi u konzularnu službu. Spominje i pismo slovenskoga filologa Franca Miklošića koje Kvaternik mu želi predati.

U Petrogradu bio je Kvaternik lijepo primljen sa dobrim obećanjima zasipan; upoznao se sa nizom uglednih ljudi kao što su Bludov, Sreznjevski, Dubrovski, Hube (s kojim se osobito sprijateljio), Kovaljevskim, Kuninom, Lamanskim i dr. Želja za konzularnom službom (diplomacijom je htio pomoći Hrvatskoj) te katolicizam pobuđivali su sumnju Rusa. Naivni Kvaternik je silnu građu diplomatsku izučio, zaboravivši da je Rusima „padobranac“. Hube mu je prijateljski suzbio nade u diplomatsko zaposlenje. Nakon Sreznjevskoga posjećuje generala J. P. Kovaljevskoga, koji mu je kazao da je razlog oklijevanja oko Kvaternika katolicizam. (Kvaternik je pohađao sjemenište kao mladić.) Sreo se sa A. F. Hilferdingom (1831.-1872.) ruskim slavistom, konzulom u Bosni i osnivačem Slavenskog dobrotvornog komiteta u Moskvi, kojem bijaše i predsjednik. Političke neugodnosti donosi Kvaterniku Srbin Ivan Kostić (pokrovitelj istoga je grofica A. D. Bludova) koji je svojski trudio škoditi njegovoj akciji u Rusiji.

Dr. Radošević u Kvaternikovu životopisu navodi da je naš političar želio Ruse uvjeriti da bi ujedinjena i slobodna Hrvatska mogla pomoći Rusiji riješiti istočno pitanje. (pitanje oslabljenog Turskoga carstva, tj. oslobađanaj balkanskih naroda i geopolitičke težnje Rusa prema Sredozemlju, op. T.T.) Dana 29. ožujka dovršio je Kvaternik svoje „Misli austrijskoga prognanika Hrvata Slavena u emigraciji“(na fr. jeziku), te ih daje A. D. Bludovoj, Dubrovskom, (ruski slavist, suradnik Vrazovog „Kola“), te Ljevšinu, general-bojniku koji je bio ruski konzul u Beogradu (1849. – 1851.) Svidjelo im se što piše, ali su zamjerili što je svugdje isticao ime hrvatsko, a ne i srpsko. Od akademika Kunina (je li mu u rodu ruska izbjeglica i Krležina prijateljica Iraida Kunina?, op. T.T.) general-bojnik je dobio „Tajnu knjigu“ iz 1857. godine (postojalo je svega 6 primjeraka te knjige). Pod predsjedavanjem N. A. Novoseljskoga (ravnatelj Ruskog crnomorskog parobrodarskoga društva za Bliski istok) komisija je razradila buduće djelovanje Rusije u Jeruzalemu, Palestini i šire. Cilj je bio neutralizirati akciju katoličanstva, te isključiti utjecaj Francuske i Zapada u Svetoj zemlji; ruski prodor u tu regiju trebalo je ojačati i masom pravoslavnih hodočasnika. (većina prvih židovskih doseljenika u Palestinu su iz Rusije i Poljske, op. T.T.).

Kvaternik 22. 4. 1858. upozorava Sreznjevskoga da srpski list „Domovina“ kleveće Rusiju, i da preispitaju zaljubljenost Rusa u Srbiju. Sreznjevski preporuča Kvaternika Hilferdingu, Kovaljevskom, Ljevšinu i Novoseljskom, najutjecajnijim ruskim društvenim i državnim djelatnicima. Kunin i Sreznjovski s Pogodinom razgovaraju o Kvaterniku; Ivan Kostić opet pakosti Kvaternika proglašavajući BiH srpskom zemljom. Sreznjevski preporuča Kvaterniku svezu sa F. I. Tjutčevom, pjesnikom i diplomatom, predsjednikom Komiteta inozemne cenzure, koji mu može priskrbiti mjesto cenzora za mađarski i hrvatski jezik. Sa povjesničarem i piscom M. P. Pogodinom (1800.-1875.), piscem kritičkih pisama caru, sastao se Kvaternik 27. svibnja 1858. Kunin je Kvaterniku dao Pogodinova izvješća državi s Putovanja po Austriji i Turskoj 1838.-1842. Pogodin tu piše „od Vaše preuzvišenosti je da od Cara oca svih Slavena dobijete svoticu koja bi svijetu slovjenskih učenjaka i književnika dala novi život, te bacila sjeme koje će s vremenom roditi plodom za pokrenuti svijet“, “Carstvo austrijsko… svaki čas dršće za svoj opstanak. Narodi Austrije se mrze među sobom (a narodi carske Rusije?, op. T.T.) i nestrpljivo čekaju čas da se rastave“. “Austrija hoće da Slavenima otme i jezik. Tko u Austriji ne zna njemački ne može ni desetnik postati. Najsigurniji je način uzeti Slavene pod zaštitu Rusije. Austrija leži na samrti.“

Pogodin je Ljudevitu Gaju pribavio 15.000 rubalja. Pri susretu s Kvaternikom 3. lipnja 1857. Pogodin prenosi stav Kovaljevskoga da Kvaternik ne može kao katolik raditi u konzularnoj službi. Pogodin je bio naklonjen Srbima; Hrvate je zvao Ilirima i ilirskim Srbima.

Kvaternik (na njihov zahtjev) piše autobiografiju Sreznjevskom, Kuninu i Pogodinu, ističe poznavanje slovačkoga, mađarskoga, njemačkoga, francuskoga, latinskoga, te osnova hebrejskoga i arapskoga (a ruski?, op. T.T.). Tvrdi Kvaternik da ima „ključ“ (tj. način, op. T.T.) da bi podigao oružano 30.000 graničara hrvatskih; ubrzo bi ustao i narod u BiH (pokazala je povijest da je to bila utopijska zamisao, op. T.T.). Kvaterniku su predlagali zaposlenje u Ruskoj akademiji, te kao prevoditelja za mađarski pri MVP-u. U to doba Kvaternik je potrošio novac i dosta propatio čekajući ruske ponude, 10. 5. je posjetio Hilferdinga koji mu predlaže da Kvaternik bude tajni politički agent u Ugarskoj i Hrvatskoj pod „plaštom“ trgovačkog predstavnika u parobrodarskom društvu. Pogodin mu je 14. 6 poslao 300 rubalja.

Cijelo vrijeme Kv. je odvojen od supruge Rozalije s kojom 7. 10. 1858. stupa u rusko državljanstvo. Na prisegi Kvaternik se obvezuje dati i život za cara ako ustreba, te se odriče prava austijskoga građanstva. Sa Kuninom se dirljivo oprostio, te od siječnja 1859. djeluje u Pešti. Od Rajevskoga traži 500 forinti za pomoć časopisu „Neven“ (književni list 1852.-1858., suradnici A. Starčević, I. Kukuljević, Vinko Pacel. Mirko Bogović itd.), proučava peštanski Arhiv, kratko komentira povrat Obrenovića na srbijansko prijestolje. 26. 3. Kvaternik šalje Opiniun (mišljenja) gdje smatra da Rusija mora ekonomski i politički pomoći hrvatskom nacionalnom pokretu. Daje detaljne podatke o odnosu Mađarske prema Hrvatskoj i Rusiji. (u to doba engleski premijer Palmerston i masoni destabiliziraju Austrijance u Italiji, a sa Kossuthom rade na odvajanju Mađara i južnih Slavena od Austrije, op. T.T.)

U Parizu Kvaternik objavljuje brošuru „Croatie et la Confederatione italienne“ (1859.), gdje želi upoznati francusku javnost sa stanjem u Hrvatskoj. Hilferding vrlo slično ruskom veleposlaniku u Beču Balabinu pozitivno ocjenjuje težnje Hrvata za slobodom, ali kritizira autorove velikohrvatske tendencije. V. P. Balabin (rođen 1811.) je konzul u Beču, dok je njegov rođeni brat J. P. Balabin (rođen 1815.) isusovac, najistaknutiji ruski katolik. Studirao je u Francuskoj gdje prihvaća katoličanstvo. Rusija mu u odsutnosti oduzima sva prava, plemićki položaj, te ga (virtualno, op. T.T.) protjeruju u Sibir. Radi na stvaranju Jezuitske škole u Bugarskoj, te katoličkoj akciji u Siriji i Jeruzalemu. Konzul Viktor Balabin je napisao knjigu „Pariz od 1842.-1852.; dvor, društvo, običaji“, izdavač Ernest Daudet. (Čudno da je konzul, op. T.T.)

V. Balabin vjerojatno želi zajednički antiaustrijski stav Mađara i Slavena pa mu smeta prenaglašeno hrvatstvo. Dolazi do spletki u Petrogradu među konzervativnim pravoslavnim krugovima, Srbima ali i dr. protiv Kvaternikova djelovanja u Parizu. Kvaternik traži kontakt s Napoleonom III., vladarom spletkarom, francuski vladar ga prima ali bez ikakve reakcije na Kvaternikove ideje i planove. Kvaternik traži 200.000 srebrenih rubalja od Novoseljskoga, optužuje Rusiju za „infamno“ ponašanje prema njemu, te se nudi za ruskoga konzula u Sisku. (Vrlo nerazumno i čudnovato, op. T.T.) 19. 12. 1859. Balabin daje Kvaternik slobodu, ali bez pravnog učinka. Slavenofili Strossmayerovi napadaju kasnije Kvaternika da je osramotio Hrvate i Hrvatsku u Rusiji! Kvaternik, vrli naš patriot veli: „da mi je bilo do „novaca(h), do moje osobne udobnosti stalo moje bi bilo djelovanje uvelike nastavljeno; no ja bi bio u Rusiji prodao narod“. (!!!!!!)

Što se tiče Velike Tajne o politici ruskoj bliskoistočnoj Kvaternik veli da mu je neki kardinal ispričao kako je tu knjigu već imao u rukama neki austrijski general, dakle da tu nikakve tajne nema. Rusija dodatno maltetira Kvaternika ne dajući mu otpis državljanstva, tako da je morao odstupiti iz Hrvatskoga sabora kao ruski državljanin na zahtjev političkih protivnika. Na zamolbu mu odgovaraju u svibnju 1866. da ga (Rusi) smatraju nezakonito odsutnim(!), te da mu ne mogu dati istupnicu niti putovnicu dok ne opravda odsustvo(?!). Godine 1867. nakon austrijskoga kraha u borbi sa Prusima, zahvaćen općom amnestijom Kvaternik se vraća u Hrvatsku, tek 1869. dobiva odstupnicu iz ruskoga državljanstva!

Egzaltirani Kvaternik je radeći ludo, tj. u pravoslavnoj, nedemokratskoj carevini tlačitelju malih naroda tražio pomoć za Hrvatsku otvorio vrata budućnosti i cijelom nizu hrvatskih političara od pravaša Heruca (rođenoga u isto doba kada je Kvaternik boravio u Rusiji), Stjepana Radića, Supila, J.B.T-a, do mlađahnoga Pernara, koji jest hohštapler i demagog ali ima mozga, dapače! Očak je skupio zanimljivu građu koja se odnosi i na Kukuljevića (vrlo zaslužan muž!), Strossmayera, Antu Ciligu; preporučam čitanje i iščitavanje. Podsjećam i na drevne veze Jurja Križanića o kojima je nadahnuto pisao također svećenik i ruski putnik, pjesnik i akademik Ivan Golub iz Kalinovca, Matiju Zmajevića admirala Petrovog iz Perasta, Balda Bogišića, Krležu, istraživača Sahalina Bošnjaka (hrvatski Srbin!), guvernera od Dalekog Istoka Horvata, Mateja Sovića svećenika i filologa (druga Fortisova) itd. do naših Hrvata ruskoga i ukrajinskoga podrijetla.

Režimi se mijenjaju; geopolitika (zemljopis) ostaje!

Teo Trostmann