Katalog Bunkovih djela

Predstavljena knjigea "Potraga za slikama (Tragom mog oca Rudolfa G. Bunka)" Bojane Denegri

Knjiga „Potraga za slikama – Tragom mog oca Rudolfa G. Bunka“ Bojane Denegri Bunk predstavljena je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split u ponedjeljak 15. listopada 2018. Knjiga se bavi životom i rekonstrukcijom likovnog i kazališnog stvaralaštva njemačkog slikara, scenografa i kazališnog redatelja Rudolfa Gerharta Bunka koji je četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća djelovao u splitskom Kazalištu. Knjigu su uz autoricu predstavili urednik Marin Kuzmić, kazališni kritičar i povjesničar dr. Tonči Šitin i nakladnik Zoran Bošković.

Umjetnikova kći Bojana Denegri Bunk rođena je 1942. u Splitu, s obitelji se 1958. vraća u Hamburg, doktorirala je temom 'Epistolarna književnost u djelu Ivana A. Gončarova', bavila se prevođenjem. Već godinama ulaže velike napore kako bi pronašla rasutu ostavštinu svojeg oca; slijedi tragove očeva egzodusa u potrazi za njegovim djelima. Godinama je obilazila mjesta u kojima je otac boravio (od Švicarske, Njemačke, Švedske, Austrije, Hrvatske) i stupala u kontakt s ljudima koji su poznavali Bunka, češće s njihovom djecom koja su naslijedila umjetnine, bilježila njihove uspomene i saznanja, otkupljivala crteže i slike. A rezultat tog istraživanja bila je retrospektivna izložba Bunkovih sakupljenih djela u Splitu 1997. godine. Potom je 2010. objavila katalog Bunkovih djela koji se sastoji od popisa gotovo 2000 djela (slika, crteža, grafika, scenografija). Taj impozantni posao i trud prati i knjiga „Tragom mog oca Rudolfa G. Bunka“, gdje opisuje svoje putešestvije i iskustva u sakupljanju očeva rasutog i gotovo zaboravljenog opusa. U knjizi je objavljeno i 40-ak kolor reprodukcija Rudolfovih slika, mahom portreti.

Znatno rjeđe strani umjetnici dolaze i nastanjuju se u Hrvatskoj nego što naši umjetnici odlaze u inozemstvo, najčešće na školovanje. Upravo je njemački umjetnik Rudolf Gerhart Bunk takav slučaj. Rođen 1908. u građanskoj obitelji u Berlinu. Godine 1926. upisuje slikarstvo na Akademiji za primijenjenu i likovnu umjetnost u Berlinu u klasi profesora Karla Hofera, poznatog ekspresionističkog slikara. Usporedno studira germanistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, te pohađa Akademiju primijenjenih umjetnosti na odsjeku za scenografiju. Hoferovo slikarstvo, koje je zanimljiva sinteza Cézannea, njemačkog ekspresionizma i Picassove rane faze, presudno je utjecalo na mladog umjetnika. Bunk i sam u svojim djelima sintetizira karakteristike njemačkog ekspresionizma, francuskoga kubizma, Picassove rane faze, te slikarstva objektivne stvarnosti, kao i njemačke srednjovjekovne tradicije. I slikarstvo Maxa Beckmanna imalo je velik utjecaj na mladoga Bunka.  Njegov stil i metoda komponiranja slike vuku korijene iz imaginarija srednjovjekovnih vitraja. Beckmann slika geometrizirane plohe oštrih rubova koje uokviruje crnim linijama. I Bunk je usvojio sličan grafizam slike postignut naglašenim crnim obrubima.

O širini Bunkovih interesa, ali i o njegovim spoznajnim vidicima puno govori činjenica da je za predmet svoga studija odabrao germanistiku, filozofiju i povijest umjetnosti, a istodobno pohađa i umjetničku akademiju. Iz toga se može zaključiti da je budući umjetnik već tada, od 1926. godine na dalje stvarao svoj kritički odnos prema stvarnosti i tražio na izazove svoga vremena daleko značajnije, esencijalnije odgovore od onih koji su, bijedom i dubioznim porukama političkih vođa, vodili iz opće krize prema nacizmu.

Doima se prilično logičnim što je Rudolf Bunk kao slikar, slobodni umjetnik, koji godine 1933. i 1934. djeluje u Frankfurtu na Majni, sudjelovao ondje na izložbi 'Darmstädter Sezession' koju je nacistička vlast zatvorila kao dekadentnu i boljševičku. Tu negdje započinje razdoblje Bunkove ekspatrijacije. Prvo odlazi u Švicarsku, gdje ne uspijeva dobiti radnu dozvolu, zatim se vraća u Berlin, mijenja zaposlenja, onda odlazi u Švedsku, surađuje s Matisseovim učenikom Isaacom  Grünwaldom, izlaže u Švedskoj, ali i opet ne uspijeva dobiti radnu dozvolu, nego se mora vratiti u Njemačku. Poslije kraćeg boravka u Austriji i još jednog povratka u Berlin, tada već poznati portretist dobiva narudžbu njemačkog filozofa Rudolfa Pannwitza koji živi na Koločepu, što Bunku omogućava da se s obitelji skloni od nacizma.

Tako godine 1938. započinje period dvadesetogodišnjeg Bunkova djelovanja u Hrvatskoj. Obitelj Bunk živi neko vrijeme na Koločepu, a godine 1939. preseljava se u Split da bi već 1940. godine u tom gradu priredio samostalnu izložbu. Sljedeće godine njemačko poslanstvo u Beogradu traži od jugoslavenske policije da se obitelj Bunk konfinira u Lipiku gdje je Bunk morao biti ne samo pod policijskim nadzorom nego mu je i zabranjen samostalni rad. Uskoro je došlo do napada njemačke vojske na Jugoslaviju, i Bunkovi odlaze natrag prema Dalmaciji, preko Banjaluke, Jajca, Sarajeva, Mostara, Nevesinja i Trebinja – uglavnom pješke. Iz Dubrovnika odlaze za Split i Trogir. Iako sada živi pod talijanskom okupacijom, Bunk je dovoljno odlučan da 1942. godine odbije poziv za sudjelovanje na izložbi koju organizira fašistička vlast u Splitu. Godine 1944. obitelj Bunk odlazi u zbjeg u El-Shatt, a ondje Rudolf Bunk sudjeluje u kulturnom i prosvjetnom radu, organizira izložbe, ilustrira publikacije. Sljedeće je godine Bunk odbio američku ponudu da emigrira u SAD jer se namjeravao preko Jugoslavije vratiti u Njemačku k svojoj rodbini. Umjesto odlaska u Ameriku, na poziv intendanta Tomislava Tanhofera 1945. prihvaća angažman scenografa i redatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.

U sljedećih dvanaestak godina Bunk se na sceni Splitskoga narodnog kazališta istakao kao vrlo uspješan, kreativan i inovativan scenograf i redatelj. Postavio je među prvima Bertolda Brechta na scenu i odredio na neki način putokaz kasnijim slavljenim inscenacijama Brechta na hrvatskim pozornicama. Njegova scenografska rješenja donijela su mu i velike uspjehe i nagrade. U tom je razdoblju Bunk bio autor scenografije više od 120 drama, opera i baleta, a pritom je realizirao i mnoge režije. Godine 1953. Rudolfu Bunku vraćeno je njemačko državljanstvo, ali je pet godina kasnije upravo zbog toga morao napustiti Jugoslaviju; Jugoslavija je bila prekinula diplomatske odnose sa Zapadnom Njemačkom zbog priznavanja Istočne Njemačke. Ipak je Bunk i u kasnijem razdoblju kao gost realizirao niz scenografija za Splitsko narodno kazalište. Djelujući u razdoblju velikih imena splitskog teatra, Silvija Bombardellija i Tomislava Tanhofera, Bunk je jedan od utemeljitelja Splitskog ljeta.

Bunk je bio formiran kao umjetnik kad je došao u Split, i to u sredini koja je bila na samom vrhu ondašnje svjetske umjetničke scene, formiran u duhu i pod utjecajem njemačkog ekspresionizma, u vremenu kad je njemačka umjetnost dala znatan doprinos avangardnoj umjetnosti 20. stoljeća. Bio je svjetski čovjek pun informacija i znanja o suvremenoj europskoj umjetnosti koja su u ono vrijeme bila dostupna malobrojnima. Omiljen i kao čovjek, ostvario je velika prijateljstva i ostavio neizbrisiv trag u splitskom kulturnom miljeu. Za sve vrijeme svoga boravka u Hrvatskoj Bunk je slikao, sudjelovao u grupnim izložbama, priređivao samostalne. Neprekidno se potvrđivao kao majstor portreta pa su portreti s njegovim potpisom rasuti po cijeloj Hrvatskoj. Posebno su zanimljivi i njegovi pejzaži s izrazito mediteranskim ili jadranskim koloritom. U razdoblju umjetničkoga previranja Bunkov stilski razvoj koji se granao od temelja izraslih na njemačkom i europskom ekspresionizmu, kao i svih slikarskih škola koje su ga dodirnule u njegovu lutanju od Njemačke preko Švicarske i Švedske, prema njegovu vlastitu doživljaju Picassa, prema njegovoj vlastitoj reinterpretaciji racionalizma, konstruktivizma i kubizma – Bunk je mnogim našim slikarima mogao biti svojevrsni lučonoša, iako se nikada, u skladu sa svojom prirodom, nije kao takav nametao.

Umro je u Hamburgu 1974. godine, dvije godine nakon zapažene splitske izložbe 'Splitski motivi', a uoči otvaranja nove izložbe svojih kolaža. Bunkovo ime danas nosi ugledna kazališna nagrada za scenografiju, kostimografiju, oblikovanje svjetla i dizajn koju bijenalno dodjeljuje HNK Split. Iako je svojom neobičnom pojavom i polivalentnim obrazovanjem obogatio hrvatsku kulturnu sredinu, a jedna od najuglednijih kazališnih nagrada u Hrvatskoj nosi njegovo ime, u najširim slojevima stanovništva to je ime sasvim nepoznato; nepoznat je njegov izniman doprinos hrvatskom kazalištu, hrvatskoj kulturi, nepoznato je njegovo vrijedno i autentično umjetničko djelo. Zbog svih tih razloga, Bunkova sudbina nije samo primjer kako fraktalni obrasci funkcioniraju i u društvenim područjima, nego je to nešto što nas poziva da uspomenu na Bunka stalno osvježavamo, da revaloriziramo i istaknemo njegov esencijalni doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.

Djela Rudolfa G. Bunka nalaze se u fundusu: Galerije umjetnina Split, Muzeja grada Splita, MMSU Rijeka, Galerije umjetnina Zadar, Atelijera Ivana Meštrovića Zagreb, Hrvatskoga povijesnog muzeja i Gliptoteke HAZU u Zagrebu. Najviše slika nalazi se u privatnom vlasništvu brojnih splitskih građanskih obitelji.

Nives Matijević