I Hrvati imaju pravo na vlastiti naziv jezika

Institutov pravopis pisan je pod utjecajem politike i nije prošao znanstvene ocjene

 

 

Artur Rafaelovič Bagdasarov hrvatskoj stručnoj javnosti nije nepoznat, osim objavljenih knjiga i priručnika, posljednjih godina zapaženi su njegovi mnogi članci o pitanjima hrvatskoga jezikoslovlja (među ostalim, i u Školskim novinama) ali i znanstveno-popularni članci o povijesti i kulturi Armenije. Bagdasarov je jedan od rijetkih inozemnih kroatista koji kontinuirano pišu i objavljuju tekstove na hrvatskom jeziku. Dobitnik je godišnje nagrade Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu (2009.), ponajviše zbog afirmacije hrvatskoga jezika u Rusiji. Surađuje u više hrvatskih časopisa, tjednika i portala. Živi i radi u Moskvi, gdje na više fakulteta predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku. Biografsko-bibliografsku natuknicu o njemu ima Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža”, hrvatska i armenska Wikipedija.

• Zbog čega ste se posvetili kroatistici?

– Obranio sam 1992. godine disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, sastavio 1998. godine kratki školski rusko-hrvatsko-srpski/hrvatsko-srpsko-ruski razlikovnik. Pisao sam disertaciju još do raspada druge Jugoslavije. Na koncu konca nakon obrane disertacije morao sam odabrati što dalje, tj. u kojem smjeru moram ići dalje. Odabrao sam kroatistiku, jer nismo imali strukovnjaka za hrvatski jezik. Imali smo strukovnjaka za hrvatsku književnost, a baš za hrvatski jezik nije bilo. Godine 2004. napisao sam i objavio u Moskvi na ruskom jeziku monografiju Hrvatski književni jezik druge polovice 20. stoljeća. Iza knjige slijedi nekoliko hrvatsko-ruskih rječnika, gramatika, udžbenik za početnike i slično, odnosno ono što je potrebno za samostalno izučavanje upravo hrvatskoga jezika. To posve ne znači da samo ja pišem priručnike za hrvatski, imamo i pišu još nekoliko autora: A.Ju. Kalinin, G. G. Tjapko.

 

• Ako ste pak doktorirali na razlikama između hrvatskog i srpskog jezika, napisali razlikovnik, sigurno smatrate da je riječ o dvama različitim standardnim jezicima, a ne umjetno stvorenim razlikama kako to neki tvrde?

– Neprijeporno je da su standardni jezici četiriju naroda srodni, bliski i izrađeni umnogome na novoštokavskoj osnovici, ali su i dovoljno različiti što se tiče na primjer povijesti, ovladanosti… Je li sveučilištarac pa i profesor u inozemstvu jednako, primjerice, govori, piše ili prevodi na hrvatski, bošnjački, crnogorski ili srpski? Kažu nam neprestano o sporazumijevanju. Danci, Norvežani i Šveđani dobro se sporazumijevaju, isto možemo reći i o Česima i Slovacima. Njemačkim nešvicarskim govornicima, s druge pak strane, švicarska inačica njemačkoga standardnoga jezika vrlo je teško razumljiva, moramo li tada zbog nerazumljivosti ili slabe razumljivosti stvarati neke nove nazive za jezik ili odvojene katedre? Zašto prema njima jedan kriterij i pristup, a prema hrvatskome drugi? Takav pristup prema jezicima Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba podsjeća donekle na jezičnu politiku Austro-Ugarske. Ponovno se pokušava umjesto tih naroda rješavati koji naziv jezika ti narodi moraju imati. Ako jedna strana ne poštuje ili ne priznaje drugu stranu, tada valjda druga ima isto pravo barem se jednako jezično ophoditi. U jezikoslovlju nema općeprihvaćenoga kriterija što je jedan, a što su dva ili tri jezika. Prema mojemu mišljenju, riječ je o dvama srodnim, ali ipak različitim standardnim jezicima. Treba na to staviti točku i ići dalje prema svojemu izboru i vlastitomu razvoju.

 

• Kakav je status kroatistike na ruskim sveučilištima?

– U Rusiji se hrvatski jezik predaje odvojeno od srpskoga. To se može provjeriti i na internetu. Ne možete nigdje u Rusiji naći tečaj takozvanoga srpskohrvatskoga ili štokavskoga jezika, niti se igdje na moskovskim ili peterburškim filološkim fakultetima može naći da danas još predaju takozvani srpskohrvatski ili štokavski. Prije je postojao, naravno, samo srpskohrvatski. Danas je u nas situacija bolja nego u nekim zemljama Europske unije, gdje se na fakultetima predaje takozvani štokavski, bhs ili bchs jezik kao nekakav suvremeni surogat srpskohrvatskoga.

 

• Znači li to, drugim riječima, da se na ruskim sveučilištima hrvatski jezik izučava posebno?

– Na Odsjeku za slavensku filologiju hrvatski i srpski izučavaju se odvojeno, ali profesora za hrvatski jezik jako je malo. Ima onih koji misle da, ako znaju srpski, mogu predavati i hrvatski, ali griješe.

 

• Hrvatski jezik ima osebujan put. To se može vrlo lako dokazati primjerima iz hrvatske književnosti. No, svejedno se stalno nameće teza da je hrvatski književni jezik stvoren Vukovom intervencijom i bečkim dogovorom, 1850. godine. Zbog čega to krivotvorenje povijesnih činjenica, iz nepoznavanja razvojnog puta hrvatskog jezika ili zbog političkih razloga?

– Sada je 2018. godina, a ne 1850.! Ne možemo živjeti i misliti znanstvenim spoznajama ili kriterijima 19. stoljeća, ali na veliku

žalost ima onih i sada, često ili katkad hotimice, koji baš tako misle, govore i rade.

 

• Hrvatska je 2013. godina ušla u EU, hrvatski jezik postao službeni. No, na katedrama u EU hrvatski se još predaje kao srpskohrvatski ili bosansko-crnogorskohrvatski-srpski (bchs). Je li to s političkog i znanstvenog motrišta paradoksalno?

– To stanje nije iz bilo koje strane normalno i treba na različitim razinama reagirati, ali ne nasjedati provokacijama. Hrvatski jezik nije u prošlosti, a ne će ni u budućnosti postati bilo koji drugi jezik, tzv. srpskohrvatski, zajednički, štokavski jezik. Hrvatski je jezik tijekom povijesti, pod utjecajem različitih većinom izvanjezičnih čimbenika, mijenjao svoj etnolingvonim, gubio i neka svoja obilježja, koja je neprestance vraćao, ali i uz sve nevolje na svojem putu razvoja uvijek je ostajao upravo hrvatski. Isti će hrvatski ostati i dalje bez obzira na stalne pokušaje da ga se ugura u zajednički jezik, jezik takozvanog regiona.

 

• Kome za status kroatistike u Rusiji ponajviše pripadaju zasluge?

– Ne znam, valjda pragmatici, logici, životu…

 

• Što bi hrvatska država trebala učiniti da hrvatski jezik i njegova književnost postanu još bliži ruskim stručnjacima i građanima?

– Treba vjerojatno aktivnije promicati hrvatski jezik i kulturu, predlagati i slati što više profesora za hrvatski jezik.

 

• Švicarski slavist Robert Hodel prije određenog je vremena izjavio kako na Sveučilištu u Hamburgu nisu podijelili štokavski jezik, jer je po njegovu mišljenju to jedan jezik. Znači li to da nam sada umjesto srpskohrvatskog guraju naziv štokavski kao zajednički jezik?

– Što se tiče naziva jezika u pojedinim stranim obrazovnim ustanovama, riječ je zaista o vašem pravu na etnolingvonim, dakle nacionalni naziv jezika, koji imate kao i sve druge države EU-a, osim možda Austrije. U zadnje vrijeme sve češće susrećemo različite nove nazive za takozvani srpskohrvatski: policentrični jezik, štokavski jezik, standardna štokavština, bhs ili bchs jezik, zajednički jezik, središnji južnoslovenski jezik… I to, nažalost, ne samo u inozemstvu nego i u Hrvatskoj. Svaki roditelj ima pravo nazvati svoje dijete onako kako on to želi i svatko to mora poštivati. Svaki narod, tako i hrvatski, ima nepobitno pravo na vlastiti naziv jezika i samostalni razvoj i nitko mu ga ne može ničime uskratiti, preinačiti na svoj način ili bilo što uvjetovati. Poštujući druge, poštujemo i sebe!

 

• Ali, na tragu Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku, zar od srbijanske politike nije iskorišten kolovoški Međunarodni kongres slavista u Beogradu, posvećen Aleksandru Beliću, da bi se oživjela njegova gledišta o jednom jeziku i tvrdilo da situaciju na prostoru Balkana dodatno komplicira„stalni proces fragmentacije srpskog jezika, stvaranje novih jezičnih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju”?

– Mogao bih samo kratko reći da su slavisti došli na međunarodni slavistički kongres, a pojedini dužnosnici rabe znanstveni skup u svoje svrhe.

 

• Odgovaraju li hrvatski jezikoslovci dovoljno odlučno na takve podvale, ili se pomalo komotno ponašaju nakon što je hrvatski jezik u Ustavu definiran kao službeni jezik?

– Već ste sami odgovorili na to pitanje.

 

• Bivša je hrvatska vlast ukinula Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojem je bio ugledni hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić na čelu, a današnja vlast, osim što to nije ispravila, odugovlači s donošenjem zakona o hrvatskome jeziku. Kako gledate na te činjenice?

– Nekoliko sam puta u različitim prilozima pisao da je Hrvatskoj potrebno vijeće za hrvatski jezik pri Vladi Republike Hrvatske, sastavljeno od predstavnika znanstvenih i kulturnih ustanova te javnih sredstava priopćavanja, medija, u kojem bi bio razrađen, a u Saboru prihvaćen zakon o državnom, hrvatskom jeziku i jezicima manjina u RH-u koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U sklopu toga vijeća moglo bi postojati povremeno pravopisno povjerenstvo za izradbu općeprihvaćenoga i jedinstvenoga pravopisa. Treba razmisliti i o osnivanju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe, koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor prihvaća. Samo hrvatska jezična zajednica uz suglasje i poštivanje svih zainteresiranih čimbenika može riješiti pojedine moguće prijepore i nitko drugi.

 

• Iz perspektive inozemnoga kroatista koji priručnici kroatistici ponajviše manjkaju?

– Ponajprije bih razradio i objavio teoriju standardnoga hrvatskoga jezika na svim razinama jezične strukture, usuglasio pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, razradio i uključio u funkcionalne stilove hrvatskoga standardnog jezika i crkveni stil koji je neopravdano izočan. Ne treba ovo pa i našu subesjedu, razgovor shvaćati kao da nekoga, ne daj, Bože, učim. Izražavam samo osobno mišljenje i ništa više.

 

• Je li Hrvatski pravopis IHJJ (2013.) pridonio hrvatskom pravopisanju ili sve može ocijeniti kao politički pokušaj bez znatnih rezultata?

– Ispada da je taj pravopis pisan pod utjecajem politike, nije prošao put znanstvene ocjene od strane većine znanstvenih ustanova i kulturnih udruga. Na veliku žalost, većina istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova odazvala se šutnjom na institutsku zamolbu da sudjeluju u javnoj raspravi, a one malobrojne ustanove i udruge kao što su Razred za filološke znanosti HAZU-a, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće, koje su sudjelovale ili odazvale se raspravi, dale su pravopisu negativnu ocjenu ili ukore. Trebalo je prije, oprostite, jezikoslovno obrazložiti potrebu sastavljanja novoga pravopisa jer za to je trebalo proći određeno razdoblje i imati ozbiljne razloge. Pravopis bez opće strukovne sloge i volje ne rješava ništa. Objavljivanjem „jedinstvenoga pravopisa” nije došlo, nažalost, ni do pomirbe, ni do pravopisnoga jedinstva… Što se mene tiče, mislim da se politika ne treba miješati u jezikoslovlje.

 

• Kritički ste pisali o rječniku toga pravopisa. Rječnik bi trebao biti srce pravopisa. Nije li i taj rječnik dokaz da je posao napravljen na brzinu?

– Ispada da su već imali ili preuzeli neki nedovršen rječnik, ali nisu imali dovoljno vremena da ga dovedu do kraja, jer njihov sadašnji ima mnogo mana i nedostataka.

 

• Koliko često dolazite u Hrvatsku?

– Posljednji sam put bio u Hrvatskoj 2015. na predstavljanju knjige „Armenija – domovina svetoga Vlaha” u Dubrovniku i Stonu koju sam napisao s hrvatskim povjesničarom dr. sc. Vinicijem Lupisom. Drugim riječima, prije tri godine.

 

• Koji su bili Vaši prvi kontakti i s kim najviše surađujete u Hrvatskoj?

– Prvi je kontakt bio s kolegicama – prof. Dubravka Sesar, prof. Branka Tafra i prof. Željka Fink – na konferenciji u Sankt-Peterburgu, a zatim s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje dok je prof. dr. Marko Samardžija bio na čelu te institucije. Surađujem s kroatistima i prijateljima diljem Hrvatske, a članke objavljujem u različitim časopisima, novinama i na portalima: Crkva u svijetu, Croatica et Slavica Iadertina, Filologija, Fluminensia, Glas Koncila, HKV, Hrvatska revija, Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo, Jezik, Kaj, Kolo, Lahor, Riječ, Školske novine, Zadarska smotra i drugim.

 

• Dobitnik ste Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu, s prof. dr. Leopoldom Auburgerom. Nekoliko posljednjih godina nije dodjeljivana. Kakvo je za Vas značenje te nagrade?

– Bili smo, čini mi se, posljednji koji su dobili tu nagradu. U svojem govoru rekao sam tada na svečanoj dodjeli da moram još puno raditi da opravdam nagradu koju sam primio 2009. godine za promicanje hrvatske kulture u svijetu.

 

• Na Interliberu će biti predstavljena Vaša nova knjiga „Armenija – Noina zemlja: povijest i kultura”, u izdanju Školske knjige. Koji su sljedeći planovi?

– Nova je knjiga u izdavačkoj kući Školska knjiga „Armenija – Noina zemlja” peta knjiga na hrvatskom jeziku i treća o Armeniji. Knjiga je bogato likovno opremljena i sastoji se od četiriju poglavlja: Armenija – Hayastan, Kulturna baština, Duhovna baština, Poznati djelatnici kulture i povijesti. U njoj se mogu naći osnovni podatci o Armeniji, njezinoj Crkvi, znamenitostima, uglednim predstavnicima kulture i povijesti. Hrvatski čitatelj upoznat će se s armenskim jezikom i pismom, književnošću, mitologijom, narodnim običajima, slikarstvom, knjigotiskanjem, glazbom, filmom, minijaturama, hačkarima (kamenim križevima), također o pojedinim poslovicama armenskoga narod. Za izdavanje i pripremu knjige o Armeniji zahvaljujem predsjedniku Nadzornoga odbora Školske knjige dr. sc. Anti Žužulu i urednici knjige Snježani Bakarić Palički, ocjeniteljima prof. dr. sc. Milanu Nosiću, književniku Hrvoju Hitrecu te kolegama koji su preveli sažetke knjige na desetak jezika. Što se tiče budućih planova, moram ponajprije pričekati izlazak knjige, a zatim se malo odmoriti.

 

Marko Curać, Školske novine