Hrvat Orešković, koji je volio Srbijance

Ante je prožet panslavenskim idejama i počeo je raditi na uroti protiv Habsburgovaca

 

 

Antonije Ante Orešković (Dvor, Hrvatska, 17. I. 1829. – Beograd, 14. X. 1906.) је bio pukovnik srpske vojske, špijun, diplomat i vojni teoretik. Na obiteljskom grbu Oreškovića nalaze se ružne i nečovječne prikaze, tj. odsječene turske glave sa turbanima. Oreškovići se spominju u Kompolju i na Kalniku. Rodom su vjerojatno iz Gorskog kotara. Rođak Toma koji se istakao u Sedmogodišnjem ratu dobiva plemstvo od Marije Tereze i čin generala. Ante nakon Gimnazije završava Theresianum u Wienerneustadtu, te je 1847. potporučnik. Kao časnik sudjeluje u pacifikaciji Mađarske 1848.-1849., te stupa u kontakt sa Ilijom Hadži Milutinovićem Savićem, poznatijim kao Garašanin (1812. – 1874), autorom velikosrpskoga programa sa poljskim masonom Adamom Czartoryskim.

Ante Orešković

 

Za vrijeme austrijsko-francuskoga (sardinijski) rata 1853.- 1862. dolazi u dodir sa austrijskim "karbonarima", njihove ideje (nacionalne ili masonske? op. T.T.) prihvaća. U srpnju 1859. Ante je prožet panslavenskim idejama i počeo je raditi na zavjeri protiv Habsburgovaca, tražeći istomišljenike među Hrvatima i Srbima, ali i stupa u kontakt sa bosanskim begovima. Omer paša Latas u to doba progoni takve ideje, a vrlo srodne misli njeguje Orsat Medo Pucić i mnogi hrvatski slavenofili (Kukuljević, Strossmayer, pa čak i pravaš Kvaternik, koji ipak postavlja program jake i obnovljene Hrvatske, nemajući povjerenja u Srbe).

 

Antina  akcija među graničarima (u to doba od Rusa Kvaternik traži 200.000 srebrenih rubalja i kaže da može 30.000 graničara podići na ustanak protiv Austrije, za čim bi ustao i narod u BiH, op. T.T.) utječe na premještaj iz Petrinje u Moravsku (Češka); premješteni raštrkani su i njegovi prijatelji. Odatle Ante dolazi u Beč gdje se upoznaje sa srbijanskim jezikoslovcem (i šovenom) V. S. Karadžićem koji ga upoznaje sa knezom Srbije Mihailom Obrenovićem, s kojim postaje iskren prijatelj. Odbija Ante premještaj u Zagreb 1862. g., te prelazi u Srbiju. Od kapetana postaje pukovnik. Kao vojnik bio je zapovjednik Drinske, pa Dunavske divizije itd. Kao zakleti antiaustrijanac Ante je otvoreno izražavao nezadovoljstvo austrofilskom politikom kneza Milana, sina svoga dobrotvora i prijatelja Mihaila. Orešković se osobito naljutio kada je kralj Milan dostavio Austrijancima primjerak Načertanija, tajnog velikosrpskog programa. Kada je kraljica Natalija obeščastila kralja nevjerom, Ante staje na kraljičinu stranu. Kralj Milan ga je umirovio, ali je morao odreći se prijestolja 1889. godine.

 

Ante je glavni operativac vojno obavještajni Garašanina i Matije Bana (katolik rođen na Osojniku kraj Dubrovnika. Loš pjesnik i srbofil, odgajatelj srbijanskih prinčeva. Valja podsjetiti da u doba Napoleona svećenik Ignat Ban osniva masone u Kotoru, op. T.T.). Godine 1872. Orešković umuje da bi srpstvo, želi li se ujediniti državno, moralo biti složno, ublažiti suparništvo sa Bugarima i Hrvatima, i pobjediti Austro-Ugarsku i Tursku, i Njemačku koja podržava Austriju (tada je to izgledalo teško moguće, op. T.T.).

 

Orešković 1858. osigurava vezu knezu Mihailu sa Korčulaninom (Bračaninom?, op. T.T.) Franom Franasovićem, linijskim direktorom Prvog dunavskoga parobrodarskoga društva (i Kvaterniku Rusi davaju službu u svom dunavskom društvu u Pešti 1859., op. T.T.). Srbijanska vojska je sposobne časnike vrbovala preko Oreškovića iz hrvatske i mađarske Vojne krajine, a oružje su davali Rusi. Orešković je trasirao put srbijanskoj obavještajnoj službi, Putniku, Apisu i dr. Orešković je održavao tajne veze sa hrvatskim vojnim graničarima, dio je prebacio u Dobrovoljački korpus od 3000 ljudi u Valjevu, Srbija.

 

U Karlovcu mu je važan Edmond Kovačić, ali i Mato Solar(ž), Gustav Pfeifinger, Petar Uzelac (trgovac). Krijumčario je i oružje i strijeljivo u Srbiju. U Brodu su akciju vodili Sima Jovanović i odvjetnik Andrija Torkvat Brlić, u Sisku trgovci Sestići, u Klenku (?) braća Tomašević. U Petrovaradinu Kosta Krstić i Mitar Kovačević namjeravali su sa 100 vojnika prebjeći u Srbiju. Bilo je i Bugara u srpskoj službi; Orešković kaže: "kako u Bosni Hrvati, tako su u staroj Srbiji (Makedonija, Kosovo, op. T.T.) Bugari smetali srpskom ujedinjenju. Sanjali su o prodoru u BiH iz Valjeva, prema Oreškovićem Ratnom planu iz 1861. trebalo je zauzeti BiH, a prema Bugarskoj samo se braniti.

 

Videći da Hrvate i Srbe prekodrinske Srbija ne prihvaća zdušno s povjerenjem Orešković veli: "Srbija ne će da bude majka pravedna svim sinovima, ona je često maćeha"; napominje da se talijanski Pijemont nije tako ponašao kod ujedinjenja Italije! Tuži se da Srbija daje pridošlicama politička prava tek nakon 7 godina boravka (sasvim ispravno, op. T.T.). U Oreškovićevoj agenturi su Bogdan Zimonjić, Marinko Leovac, Luka Vukalović, Ilija Guteša, Lazo Škundrić, srpski svećenici Bogoljub Petranović, Vaso Pelagić i Nićifor Dučić, osnivač prve srpske masonske lože (Luce dei Balkani, Svjetlost Balkana) i prevoditej Kurana pravoslavni Hercegovac Mićo Ljubibratić (kojega  je crnogorski kralj Nikola preko svojih ljudi premlatio, op. T.T.), Nikola Jokanović, historičar Miloš Milojević, general Dragutin Karlo Franasović (Hrvatska, BiH, Crna Gora), general Đuro Horvatović.

 

Orešković uvodi u srbijansku vojsku gimnastiku, tjelovježbu i vježbanje s oružjem, te mačevanje. Za širenje srbizma rabi Sokolska društva. Inertni Austrijanci gase sokolska društva tek iza Sarajevskoga atentata. Poznatiji časnici koje je Ante Orešković vrbovao za Srbe

26. 9. 1862. Adam Priljeva (1832. – iza 1900.), Lika, kapetan

1. 11. 1862. Đuro Horvatović kapetan Gradiška, Lazar Jovanović, kapetan, Slavonija, Jeronim Sandor, Zagreb, potporučnik, Grgur Franić, Lika, potporučnik, te Protić, Aleksić, Janković i Ćurčić iz Vojvodine.

19.  4. 1866. Еugen Kalinić (1839.-1876.) Karlovac, kapetan

7. 7. 1867. Еugen Gajinović (1838.-1915.) Bačka, potporučnik

8. 2. 1868. Blagoje Blaž Jurković (1838.- ?), Lika, poručnik.

1. 1. 1870. Kovačević i P. Jović, Bačka, potporučnikNikola Rabotić (1838.), Stjepan Binički (1840.-1903.) Lika, poručnici.

 

Talijanska vlada je 1860. tražila preko Istvana Tira saveznike na Balkanu. Tir je pomoćnik Garibaldija i oženjen rodicom Napoleona III. Zanimljivo je da u to vrijeme Medo (Orsat) Pucić zagovara Mađare (pogledati Kossuth, Garibaldi, lord Palmerstone), a Kvaternik snijeva o ustanku krajišnika, što tada želi i Orešković. Ustanak u Poljskoj 1863. budi u Srba nadu za europskim ratom, u Šapcu (Mačva, granica prema našem Srijemu) se okuplja vojska, a neki parobrod ih je trebao dovesti do Brčkoga, Bosanska Posavina. Iz Karlovca (Hrvatska) u Bosnu upada grupa bosanskih Srba, ali to ne uspijeva, Engleska tada prividno podržava Austriju. Orešković šalje Vukobratića (pravoslavac iz Hrvatske) u Rijeku da od podžupana  Ivana Vončine (1827.-1885.) zatraži kartu istarske i dalmatinske obale za pripremu Garibaldijevog iskrcavanja (istodobno mason Mazzini tvrdi da Italija ne će zauzimati istočnu obalu Jadrana, Supilo je kasnije vjerovao u iskrenost Mazziniju a koji je vodeći politiku protiv pape glumio da je katolik, op. T.T.).

 

Orešković izrađuje za Talijane Memoar koji razmatra uporabu Vojne krajine, te uništavanje Austrijskoga carstva u ratu na tri fronte. (austrijska, graničarska i mađarska).Spomenuti Vukobratić je zbog ljubavne afere sa nekom Beograđankom otpušten iz vojske; ponuđeno mu je činovničko mjesto, ali iz revolta on odlazi u tursku vojsku (genijalan čovjek, op. T.T.). Austrijski generalni konzul 1864.-1866. u Beogradu Hermann Gedel Lanois (1820.-1892.) (?, rukopis je na ćirilici pa ne znam prezime osim u izgovoru, op. T.T.) omogućuje Vukobratiću službu pod uvjetom da oda Oreškovićevu mrežu. Orešković 1866. morao je skupiti novu ekipu špijuna. Ideje Palmerstona o Podunavskoj federaciji Južnih Slavena i Mađara naišle su na plodno tlo. Srbi su željeli obnoviti prošireno Dušanovo carstvo, Hrvati pod Strossmayerom su htjeli Dalmaciju, zapadnu Bosnu i po mogućnosti Vojvodinu(?), Mađari su taktički pritiskali Beč da u pregovorima dobiju što više, a Bugari su još imali problem sa Turcima. O susretu sa Strossmayerom je Orešković izvijestio Garašinina, MVP, a potom i srbijanskoga kneza. Dogovoreno je da se zajednički radi na oslobođenju Slavena južnih od Turske i Austrije. Pjesnik i diplomat Jovan Dučić u svojoj antihrvatskoj histeriji i ovu ludost biskupa Strossmayera doživljava kao podmuklu antisrpsku rabotu. Garašanin kao velikosrbin je osobno zazirao od ilirstva i jugoslavenstva (taktika, manipulirao je Jugovićima, op. T.T.), a Francuska je smatrala da Garašanin i Orešković rade sa Rusijom  na stvaranju velike pravoslavne države na Balkanu! (razgovor Kvaternika sa Napoleonom III. je li išta utjecao? op. T.T.).

 

Konzul austrijski August Lenk von Wolfsberg je otvoreno kazao Garašaninu da ne pokušava zaratiti protiv Turaka, jer da bi to moglo pobuniti Vojnu krajinu. Orešković sa znanjem Rusa osniva tajne odbore u Zagrebu, Osijeku, Makarskoj, potčinjene Beogradu, za potporu ustanicima u BiH. Ratne planove u Beogradi pravili su uglavnom Orešković, Matija Ban, Nikola Jokanović i Mićo Ljubibratić. Čak i Prusi 1866. sa Srbijom pregovaraju, vjerojatno neiskreno, o akciji u BiH i hrvatskoj Vojnoj krajini. Srbija je odustala od podupiranja ustanka u BiH, Austrijanci zauzvrat nagovaraju Turke da napuste Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo (travanj 1867., već 1868. srbijanski knez je ubijen u atentatu!). Godine 1869. Orešković putuje u Dubrovnik gdje ga dočekuje Medo Orsat Pucić koji ga upoznaje sa ruskim konzulom Joninom. Nakon toga Orešković je na Cetinju kod kralja Nikole; bokeljski srpski političar Mitrov Ljubiša napada Oreškovića da je katolik, a Hrvat Kvaternik ga naziva kreaturom. Nastaje ustanak u Krivošijama iznad Herceg Novoga.

 

Teo Trostmann