U podnožju drevnog grada Nadina
Kad je Bog izbacio čovjeka iz Raja,
imao je razloge koji nam vremenom očiti postaju.
Majmun je zaslužio mjesto u džungli.
Orao na visokoj klisuri.
Riba u vodi.
A čovjek?
Naša najveća sreća je,
da nismo na svijetu ovom besmrtni.
Nadin,
dragulj Ravnih Kotara.
Povijest mu gotovo mitska.
Seže u davna ilirsko – rimska vremena,
od stoljeća I. smjestio se,
u podnožju drevnog grada Nadina (Nadinium).
Udarali na njega Rimljani.
Posjedovali ga Mlečani.
Neko vrijeme bio u posjedu hrvatskih velikana,
-plemena Kačića (12. – 16. st.).
Bešćutni Turci osvojili ga, na kolac raju nabijali.
Žitelje mu prorijedila – partizanska sloboda.
U II. svjetskom ratu,
crnom ga olovkom prekrižili.
Još jedna rana,
još jedan križ na Hrvatskoj Golgoti.
Nadin uistinu uskrsnuo iz vlastitog pepela.
- studenoga 1991.,
po zlu poznata JNA,
i pripadnici Teritorijalne obrane Benkovca.
Pokazali što su kovali i snovali,
kroz protekla desetljeća.
U svojim srcima punim otrova.
Svojim poremećenim umovima.
Došaptavali u svojim oborima.
Započeli temeljito rušenje Nadina,
14 mrtvih civila i 5 poginulih branitelja,
3 osobe vode se nestalima.
Bez truna savjesti, povampireni.
Razgoropadili se. Iživljavali,
nad bespomoćnim žrtvama.
Divlji Zapad, u svom najbrutalnijem izdanju,
nije im do tabana.
Vrijeme teče. Al’ nedjela ljuska ne briše.
Zemlja se Nebu ispovijeda.
Zločine zatajiti ne smije. Pišu se optužnice,
koje se na kraju vremena čitaju.
Presuda izriče.
