Muslimanima u BiH Iranci ili Saudijci, njihova “vjerska braća” iako ništa drugo nemaju zajedničko, preko noći su im postali bliži nego Hrvati i Srbi koji su im najvjerojatnije, etnička, jezična, zavičajna braća
Zašto se neki teroristički čin, počinjen, (od muslimana, bez obzira na državljanstvo), bilo gdje u svijetu, povezuje s islamom, a ako ga počini vjernik neke druge vjere, ne povezuje se s vjerom, nego etničkom i nacionalnom pripadnošću ili državljanstvom? Vjerojatno ima više razloga i odgovora na to pitanje, ali je dominantan taj što su pripadnici svih drugih vjera, uz vjerski, razvili, (kao dominantne), i druge identitete. Etničke, nacionalne, kulturne… Islam to ne dopušta.
Vjerski identitet ostaje dominantan, (ili jedini), i ograničava, (pa i guši), u najmanju ruku “stavlja u drugi plan”, sve druge identitete i identitetske odrednice.
Nama najbliži slučaj (muslimani u BiH), je možda i “najegzemplarniji”.
Muslimani u BiH su stanovite identitetske elemente izvan vjere, (u tragovima), razvili samo pod zaštitom komunističke ideologije i gorljivog ateizma za vrijeme trajanja bivše države, ali su se s propašću komunizma i raspadom bivše države, “spontano”? i “simultano”, (u doticaju s perzijskim i arapskim islamom), vratili vjerskoj identitetskoj odrednici kao JEDINOJ, a ne samo dominantnoj. Na primjer, Iranci ili Saudijci koji su im “vjerska braća”, a ništa drugo nemaju zajedničko, (čak ni rasu), preko noći su im postali bliži nego Hrvati i Srbi koji su im, (najvjerojatnije), “etnička, jezična, zavičajna, … braća”.
To “ateističko” razdoblje u trajanju od 40-ak godina, (vezano uz komunizam), je, (kako god to zvučalo), “zlatno doba” u njihovom pokušaju definiranja, (bilo kakvog), identiteta izvan vjere, (bio on “bošnjački”, “bosanski”, ili neki drugi), no, prekratko je trajalo da bi ostavilo dublji trag. Sve što je to razdoblje donijelo muslimanima u BiH je zabluda o “europejstvu” i mit o “drevnom bošnjačkom identitetu”, kojega pokušavaju “dokazati” plagiranjem, prisvajanjem, krađom od drugih, te negiranjem njihovog postojanja i pokušajem oduzimanja identiteta Hrvatima i Srbima.
Pokušavaju (identitetski) razdvojiti ta dva naroda po crtama “avnojevskih granica”, (što je bio politički čin, koji je istina kasnije priznat – Badinterova komisija), ali ti narodi i dalje, (bez obzira na činjenicu međunarodnog priznanja političke podjele), identitetski, (uključujući i nacionalno), ostaju JEDNA CJELINA.
Bliži su im bili Iranci i Saudijci i 80-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme mog studija u Sarajevu, što je za mene bilo iznenađujuće.
1 komentar
Ostaje nam samo zauzimati se za svoj narod, pomažući ga da ostane na svojim ognjištima, ne zaboravljajući pri tome, da je današnja BiH u cielosti domovina hrvatskog naroda ( bez obzira na vjeru).
Pri tome imam na umu vrieme od 925. godine do osmanlijskih osvajanja. Naravno, nisam ponosan na onaj dio katoličkog i pravoslavnog puka, koji je prešao na islam iz oportunih razloga, ali to je volja, slabost ili bilo koji razlog tih ljudi te ih radi toga ne osuđujem.
Pri tome imam na umu da ogroman broj današnjih Bošnjaka – muslimana NISU turskog poriekla. Propašću Osmanskog carstva, jedan dio etničkih Turaka se zadržao na Sandžaku.
Uživajući pomoć u Hrvatskoj tiekom rata 1992. – 1995. razuman čovjek bi shvatio da Hrvati Bošnjacima nisu bili neprijatelji.
Srbi su, mada bijahu agresori, dobili teritorij, što je sigurno uzrok frustracije muslimana.
Sada (već duže vrieme) su Hrvati majorizirani, a pritisak na njih sve očitiji i militantniji.
Zato svojima MORAMO pomagati na sve načine da ostanu na svojim prostorima.
Komentari nisu aktivni.