Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Rapsodija u narančastom ili rapsodija apsurda

Ostatak od HNS-a pretvara se u travestiju, operetu i vodvilj

 
 
Politikantska rapsodija ili rapsodija u narančastom već  se dulje vrijeme izvodi diljem Hrvatske, uz pojačane odjeke glavnog rapsoda, ovisno o prigodi, vremenu i prostoru. Nije to nimalo nalik glazbi s Titanica, iako  s Titanicom ima dodirnih točaka. Ne bi bilo dobro da Rapsodija u naračastom, postane Hrvatska rapsodija, obrnuta Gershwinovoj Rapsodiji u plavom, što je izrasla iz Američke rapsodije, utemeljene na istinotoj priči pedesetih godina prošlog stoljeća u kojoj mladi par bježi iz Mađarske, zbog nesnošljivosti života pod komunističko-staljinističkim  režimom, tražeći sreću u Amarici. Još gore bi bilo da Rapsodija u narančastom aludira, u bilo kom smislu, na memoare – Američka rapsodija  (Joe Eszterhas) ili pak na dijelove njegova filma Sirove strasti u kojem se autor brutalno obračunava sa Sharon Stone koja je “apoetoza plavokosih ljepotica”, koje ne prežu ni od čega, samo da dođu na vrh i na njemu ostanu. Ova naša Rapsodija u narančastom je možda trebala biti nalik Narančastoj revoluciji u Poljskoj, ali nije imala vjerodostojne aktere, te se malo pomalo pretvara u travestiju, operetu i vodvilj, što više nikoga ne zanima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/12/0cf666e3899632411934b3e3e81feb97.jpg
Naime, po scenariju Titanica koji se već jako nagnuo i tone, prvi u pomoć stiže brod Charpathia i spašava što se spasiti može, ovdje se događa da naš politički “Titanik” spašava u cjelosti HNS, odnosno njegov lider, kojemu su djeca i njihovo obrazovanje temeljni nacionalni interes, zbog čega ne podržava novi obiteljski zakon, odnosno  udomljavanje djece po tom zakonu. To bi po njemu bilo u suprotnosti s temeljnim zakonima o obitelji, braku, partnerstvu, dovodilo bi do diskrimacije i još puno drugih negativnosti, zbog nesklada s drugim zakonima. Nisu to zakoni, kao onaj o parlamentarnim izborima, po kojem s jednom koalicijom uđeš u Sabor, te s drugom dijametralno suprotnom, napraviš novu vladajuću koaliciju, za dobrobit države i naroda, onog istog naroda koji te ne bi zaokružio na izbornoj listi po cijenu bilo kakve i koje anateme.
 
Misle da smo mi glupi i bedasti. Nije to isto kao s manjinskim sabornicima. Oni su uvijek manje više uz vladajuće. Ipak, bi bilo dobro da im se pridruže kad je vlast već formirana, a ne da im pomognu tu vlast formirati. Bilo bi nekako vjerodostojnije. Možda i ne bi!? Ovisi tko s kim što, gdje, kada i kako dogovara. To je bilo očekivano. Tu nema nikakve prijevare, osim ukoliko netko ne vara samog sebe.
 
Čini mi se da ovdje i sada, ima više onih koji varaju sami sebe, pogotovo na oba brda, iz kojih se stalno puštaju dimni signali, opomene, prijetnje, pozivi upomoć, zapomaganje, uletavanje, odnosno samobrendiranje. Nije važno i bitno o čemu se priča, glavno da se priča, da su te puni mediji, naslovnice i albumi sa sličicama, bilo kakvim, naročito onim s nogometašima. Milijuni  djece i mladih, diljem svijeta će skupljati te sličice. Netko od njih će primijetiti pozadinu fotografije Luke Modrića. Možda će ga zanimati tko je to iza Luke. Nikoga ne će zanimati zašto je upravo ta Lukina slika završila kao sličica za album. Ima puno Lukinih fotografija, ali one nisu brend, same po sebi. Kad se formira album sa sličicama tenisača sa zadnjeg finala Davis kupa, gdje se iza salatare osim Borne ili Marina nazire isti lik kao iza Luke Modrića. To više nije slučajno. To se zove biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Nema veze ono nekakvo pomicanje za par metara ulijevo. Kaj god! Koga za to briga? Bitno je osjetiti trenutak, poput Kairosa. Ne može to svatko. Isto tako, ne može svatko osjetiti kad mu netko sprema udar. To mogu samo oni koji prepoznaju situaciju, koji sude po sebi, koji nakon svega to priželjkuju i očekuju. Brendiranje je u pitanju kaj ne?
 
U tome je nenadmašan naš gradonačelnik Milan Bandić. On jednostavno osjeti, a s vremenom i zna, odmah na prvu, što se događa, što iza toga slijedi, kako god to bilo zamumuljeno i zakukuljeno. Njega ne zanima prošlost. Za prošlost postoje povjesničari. On je tu gdje je, radi budućnosti. On ne dijeli, ne sije mržnju, ne razdvaja, već okuplja, sve one koji žele biti blizu njega. On može sa svakim, bez obzira tko je to, čiji je odakle je, tko su mu ćaća i mater. On ne zamjera onima koji su ga šikanirali pa čak i odbacili. Njemu nisu niti boje važne, kao ni svjetonazor, filozofija ili političko opredjeljenje. On je u prošlom sustavu dobro naučio što ne valja. Drugi nisu to naučili pa moraju ponoviti lekcije. Govore napamet o nekim stvarima. Žale se što nije u nas bilo svakojakog jogurta kao u Americi. Pritom, nikome ne padne na um, zapitati se tko  je tada kome i zašto omogućio otići u Ameriku, kako bi  kušao i jeo sve te silne  jogurte.
 
Iz te priče mogla bi nastati Američka rapsodija, koja se s vremenom pretače u Hrvatsku rapsodiju, nešto poput Memoara gore spomenutog scenarista i glazbenog kritičara, koji se u svojim umjetničkim djelima okomio na krizu srednjih godina. Ipak, mislim da bi to u nas mogla biti Rapsodija duginih boja, kako se nitko nikome ne bi zamjerio, kako bi bili što europskiji, moderniji i što dalje od Balkana, koji više ne postoji. To je sada naime, Jugoistočna Europa. Malo morgen! Od svega ovoga što je ovdje prigodno nabacano, naizgled nepovezano, besmisleno,  čvrsto umreženo, vrlo krhko, poput domina, kule od karata, vjerodostojna nevjerodostojnost, politikantski prikriveni osobni animoziteti, arivizam, nedoraslost, nekompetencija, “Ikarov let u nebo”, za sve one koji ne znaju svoje granice, vrsni scenarist i glazbenik mogli bi stvoriti modernu Rapsodiju apsurda.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Stier – glas vapijućeg u pustinji

HF

Nikolu Bajtu smeta istina

HF

EU ne želi pritiskati Srbiju

HF

Zašto Hrvatska ne može uspjeti?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...