Stol prostrt za dvoje

      Ne daj da me čežnja zakopa sred tame

 

 

        Već te dugo nema da sa mnom za stolom, uz kruh i uz kavu, sanje

        prošle noći steremo na javu, da se nježno gledamo u oči pa da

        svako od nas svojim bolom u novi dan kroči.

        Otišao ti si već pred mnogo ljeta, otišao tiho sa ovoga svijeta a ni

        reko nisi  ni da li te smeta moj strah , moje brige, strepnje da za

        tobom ostat će još mnoge knjige i snova previše, pa kad udes zao

        sve to izbriše,  za me ostat ne će baš nimalo sreće.

        Ne će ostat ništa, ništa više.

        Već dugo te nema. Prevrtljiva mijena već i meni skor odlazak 

        sprema.

        Ja svakoga dana spominjem ti ime, suze gutam , kroz prazninu

        plutam. I kroz žegu, zime. I pitam se: O, zašto, zašto mi ote

        najdraže što imam pa od sve ljepote , nadanja i čari  čak sjećanje

        sa mnom već pomalo stari?

        Otišao davno ti od mene već si, ali ime tvoje i nevini grijesi- sve to

        dane moje poput mane s neba hrani a i resi! Glas ti i sad čujem

        kao sa mnom da si, (tu, u ovoj sobi) glas topao, mio kao što je

        uvijek bio. I vidim te živa (tako danomice biva) k'o da želiš reći:"

        Ne vjeruj baš svima što te javom muče. Mi ćemo, k'o jučer, opet

        zagrljeni u postelju leći. I nikada više nećeš smjeti iz tog zagrljaja

        meni se oteti."

        A prolaze ljeta. I otužni dani pa kalendar listam u kome imena

        i datumi  bjehu zapisani velikim slovima. Svako za me , sred

        svjetla i tamne, snagu nade ima.I svjetla. I vjere. Tražim, gledam,

        zdvajam, ali tebe nema! Nigdje tvoje ime pronaći ne mogu pa se

        molim Bogu: "O, moj dobri Bože, prosvijetli me, ne daj da me

        čežnja zakopa sred tame, da zaborav zbriše onoga što sa mnom

        još živi. I diše!"

        Voljeni moj druže, već te dugo nema .Praznina posvuda. Noći sve

        su duže. Misao mi tiho prazninom vrluda. Nade- niotkuda!

        Stol je prazan. Prazne čaše dvije iz kojih se kava u ljubavi pije.      

        Sred gluhe samoće ipak mi se čini: negdje, u daljini  tvoj glas da se čuje:

        "Ne boj se, ne kloni! Srest ćemo se opet čim zvono Susreta

        i za nas zazvoni!"

 

        Sred boli samoće pjesma ime tvoje gromko kriknut hoće pa

        stol opet prostirem za dvoje. Da se suzne oči čekanja ne boje!

               

Malkica Dgeč, 13. 8. 2018. (svom pok. suprugu Boži)