Kako se živjelo u Splitu između dva rata

U tri godine uhićeno 375 ljudi zbog beštimanja

 

 

Najviše izgreda bilježilo se subotom i povezivalo ih se s prekomjernim uživanjem alkohola, zbog čega, kako pišu tadašnje novine, 'mozak ne funkcionira svima u redu'. Dr. sc. Zdravka Jelaska-Marijan s Hrvatskog instituta za povijest, u opsežnom istraživanju pretočenom u knjigu pod nazivom "Grad i ljudi: Split 1918. – 1941.", obradila je doista impozantnu količinu podataka o društvenom razvoju dalmatinske metropole između dva svjetska rata, vremenu kad je Split udvostručio broj stanovnika i postigao popriličan ekonomski skok u tadašnjoj Jugoslaviji.

Bavila se dr. Jelaska-Marijan širokim aspektom života u gradu, od demografije, preko industrijskog razvoja, stambene politike, obrazovanja, organizacije vjerskog života, infrastrukturom, zabavnim i sportskim životom, zdravstvenim prilikama, kulturom i umjetnošću, udrugama i ustanovama, ali i svakodnevicom građana, poput priča iz tadašnje "crne kronike", politikom i izborima, sve do strukture obitelji i načina raspodjele imovine. Kako se živjelo između dva rata: iz splitske luke brodovima se putovalo po cijelom svijetu, industrija je bila na vrhuncu, cure su se udavale do 25., a škole su bile zabrinute jer djeca psuju. U prvom nastavku objavljenom u "Slobodnoj" prošle nedjelje prenijeli smo dijelove iz njezine knjige objavljene u nakladi HIP-a u vidu proširene njezine doktorske disertacije, a sada donosimo još dijelova iz poglavlja koja se bave ovim malo istraženim povijesnim razdobljem Splita.

 

(Ne)pismenost Marulove dice

 

Usprkos zakonu o obaveznom osnovnom školovanju početkom 20. stoljeća pismenost je u Dalmaciji bila na vrlo niskoj razini; prema popisu iz 1910. čak je 63 posto stanovništva starijeg od 12 godina bilo nepismeno. Ipak, nepismenost se zahvaljujući analfabetskim tečajevima u organizaciji prosvjetnih društava i čitaonica pokušavala obuzdati pa je 1924. godine na gradskom području od 29.665 stanovnika nepismenih bilo 8435, ili 28,4 posto. Ipak, ne treba se radovati, nepismenost je u samom gradu iz godine u godinu rasla s doseljavanjem stanovništva iz Dalmatinske zagore. Seljačka sloga stoga je 1938. godine pokrenula široku kampanju opismenjavanja splitskog stanovništva, a na čelu odbora bio je Ante Belas. Te godine najviše je nepismenih bilo u Velome Varošu, 1253 osobe, na Lučcu 807, u Gradu 443, Polju 304, Manušu 256, a na Dobrome 238.

Mlađi su bili pismeniji od roditelja: sinovi su se u svim slučajevima znali potpisati, kćeri u 96 posto slučajeva, a roditelji u 60 posto slučajeva. Obavezno osnovno školovanje polako je kod mlađih generacija doprinijelo općem smanjivanju nepismenosti, a školske godine 1939. na području splitske općine djelovalo je 19 osnovnih škola, a tek 1,77 posto djece nije polazilo osnovnu školu.

 

Kućni inventari: od srebra do blata

 

U međuratnom razdoblju uvjeti stanovanja splitskih građana ovisili su, naravno, o imovinskim prilikama i statusu osoba: od bogataških vila i mnogosobnih stanova do potleušica sa zemljanim podovima, a mnogi inventari zapisani su u bilježničkim spisima. Jedan od najraskošnijih splitskih stanova tridesetih godina pripadao je političaru i načelniku Ivi Tartaglii, a opisala ga je Norka Machiedo Mladinić u njegovoj biografiji. Tartaglia je stanovao sa suprugom u deseterosobnom stanu nasuprot Hotela Bellevue, a taj je stan bio neka vrsta umjetničke galerije s više od pet stotina likovnih djela!

 

U stan je vodio dugi hodnik ukrašen ikonama, u biblioteci je bila velika zbirka knjiga s rijetkim i starim izdanjima, a uz biblioteku još je pet knjižnih ormara bilo raspoređeno po sobama. Između spavaće sobe i biblioteke nizale su se gostinska soba s masivnim namještajem od mahagonija, dnevna soba za suprugu, blagovaonica s masivnim namještajem, srebrninom, porculanom i ukrasima, te "plavi salon" s foteljama u empire-stilu presvučenim plavim damastom. S druge strane biblioteke bila je radna soba, a potom "soba za muziciranje" s pianinom, te "stari salon" sa zbirkom oružja, srebrninom i umjetninama. Zimi je stan bio grijan centralnim grijanjem na ugljen, a o stanarima su se brinule sobarica i kuharica koje su također imale svoje sobe. Zabilježene su i raskošne kuće i stanovi Ive Antičevića, ravnatelja zadružnog saveza u Bihaćkoj ulici, liječnika dr. Vladimira Roića, odvjetnika Vjekoslava Škarice, financijskog savjetnikaEmila Cindra, sve s mnogo soba, skupocjenim uvoznim namještajem, umjetninama, glazbenim instrumentima, kristalom, srebrninom, perzijskim tapetima, lusterima…

 

Najsiromašniji građani nastanjivali su stari dio grada i Get; ondje su živjeli picigamorti, nosači, nadničari, i pobasji obrtnici. Najjadniji uvjeti vladali su u podrumskim prostorijama bez prozora. NovinarMarko Uvodić opisao je jedan takav stan: odmah do praga na ulazu bila je rupa s drvenim poklopcem koja je vodila do kanala na ulici. To je bio zahod u koji se ujedno i bacalo smeće, namještaj su činili krevet prekriven suknenim pokrivačima, komoda, škrinja na kojoj se i sjedilo, stol je predstavljao jedan kašun. Kuhalo se na fugeri, u lopižama, a jelo se iz metalnog tanjura s dvije drvene žlice. U ponari je bila ostava, a preko prostorije bio je razvučen konop za sušenje robe. Općina je 1927. provela anketu o broju beskućnika u gradu, a prijavilo se 600 obitelji s ukupno tri tisuće osoba. Popis je obuhvatio beskućnike, obitelji koje su dobile otkaz u iznajmljenim stanovima, te sve koji su živjeli u nezdravim prostorima, barakama i vagonima.

 

Pokret za iskorjenjivanje psovanja

 

Godine 1919. uveden je Dan čistoće. Tog 2. lipnja pozivalo se građane da očite nogostupe, ulice, stanove, dućane i spremišta, a ideju su dali Amerikanci čiji su brodovi bili usidreni u luci. Te godine u gradu je bilo 19 škovacina koji su skupljali smeće, ali ga nisu odvozili iz grada. To je prema običaju bio zadatak težaka koji su ga nosili u polja i na periferiju. Ova stara praksa ukinuta je 1920. godine. Škovacini su išli gradom s konjskom zapregom, udarali u zvono, a žene su se spuštale sa sićevima škovaca i usipale ih u kola. Otpad se skupljao u dvorištu općinske zgrade na Manušu i nosio van grada. U nastojanjima za uljuđenjem Splićana, posebno je zanimljiv pokret za iskorjenjivanje psovanja, o čemu je u lipnju 1923. objavljen proglas udruženja Liga preporoda. Godine 1925. zbog psovanja su uhićene 42 osobe, 1926. godine 103 osobe, a 1927. čak 230 osoba. Zbog psovanja Boga prijetila je i zatvorska kazna, a 1926. godine čak je i jedna maškara zbog tog prijestupa osuđena na tri dana zatvora. Pokušavalo se spriječiti težake da zlostavljaju tovare, što je bio uvriježeni običaj jer se smatralo da ga se samo tako može prisiliti na posluh, a zbog te je zle navike 1927. uhapšeno 105 osoba.

 

Dica se rađaju doma

 

Do 1919. porođaji u bolnici bili su prava rijetkost, od 862 porođaja 1925. godine samo ih je 14 posto obavljeno u bolnici, a sljedeće godine još i manje. Porođaje kod kuće obavljale su babice. Od sredine dvadesetih broj porođaja u rodilištu je rastao pa je 1939. godine u bolnici obavljeno 750 poroda.

 

Španjola kosi

 

Epidemija španjolske gripe izbila je potkraj Prvog svjetskog rata, a na Split se obrušila u jesen 1918. godine. Početkom listopada nije bilo dana bez pet-šest sprovoda, u drugom tjednu taj se broj povećao na osam do devet dnevno, a krajem mjeseca na dvanaest dnevno! Dio splitskih liječnika bio je na ratištu, početak školske godine je odgođen, a najviše žrtava gripe španjole bio je na Manušu, Dobrome i Velome Varošu. Blaž Frangeš, kuhar franjevačkog samostana na Dobrome, preporučivao je "švicarke pilulice", čaj od kamilice i prašak za znojenje kao lijek koji će gripu "otjerati u dva dana", dok je Pansion Šiller objavio kako će njihov dvogodišnji vermut dovesti do brzog oporavka nakon bolesti.

 

Lupežima metak u stražnjicu

 

Najčešći razlozi uhićenja 1925. godine bili su obična krađa, skitnja, pijanstvo, prijevare, nanošenje tjelesnih ozljeda, ometanje javnog mira, blud, psovanje, džeparenje, podmetanje požara, mučenje životinja, javno nasilje, prosjačenje, pronevjere i izazivanje javne sablazni, ukupno 1221 kazneno djelo. Umorstva i ubojstva te godine nisu zabilježena, a sljedeće godine dogodilo se jedno "grabežno ubojstvo". Najviše izgreda bilježilo se subotom i povezivalo ih se s prekomjernim uživanjem alkohola, zbog čega, kako pišu tadašnje novine, "mozak ne funkcionira svima u redu". Tučnjave i svađe bile su najčešće nedjeljom, i to u splitskoj okolici.

 

U gladnim godinama nakon Prvog svjetskog rata krađe su bile najčešće kazneno djelo, većinom prehrambenih artikala i odjeće. Najviše se kralo iz skladišta Zadružnog saveza, gostioneIvana Novaka, radnji trgovca Ivančića i pašticeraKrivića, skladišta trgovaca Bonačića, Cettinea, Matkovića i Marije Dragošević, voćara Kulića, trgovcaMiotta u Sokolskoj ulici… Kralo se i perad, ponajviše tuke i kokoše koje su se držale po dvorištima, a Mandini Marasović iz Veloga Varoša "ukradena je iz kuće čak i skotna ovca".

 

Rublje i posteljina krali su se sa sušila i iz bolnice, tavaje i koltrine iz restorana i hotela, potom alati, čak i konopi s brodova u luci. Brusaču Josipu Matušanu su 1933. godine sa zida pred radnjom u Šibenskoj ulici ukradeni ćiba i kanarin! Zabilježeno je kako su sedmogodišnjoj djevojčici na Novu godinu 1926. dva dječaka ukrala jabuku s 30 usađenih novčića, nakon čega su novac "pošteno razdijelili". Lopovi nisu bili sretne ruke kad su 11. svibnja 1919. pokušali opljačkati skladište američke mornarice. Stražar ih je opazio i zapucao iz browninga: ranio je Tomu Reića zvanog Vuk u noge i stražnjicu, a brzo su uhićeni i njegovi kompanjoniRikardo Blašković i Ante Krstulović. Pljačkaša trafike Demori na Wilsonovoj obali dočekao je gazda Josip Demori, pretukao ga i izbo vilicom za šunku. Na nesretnoga lupeža je pri pokušaju bijega uza sve to pala željezna roleta i prikliještila ga po sredini tijela.
 

Damir Šarac, https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/577946/kako-se-zivjelo-u-splitu-izmeu-dva-rata-u-tri-godine-uhapseno-375-ljudi-zbog-bestimanja-vise-od-60-posto-stanovnistva-bilo-je-nepismeno-a-brojili-smo-cak-3000-beskucnika