Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Turci su bili i ostali agresori na BiH

Svako vezivanje s Turskom je izjašnjavanje Turčinom

 
 
Svi napori svjetske zajednice usmjereni u postizanju mira u „luđačkoj daytonskoj košulji" tronacionalne i trokonfesionalne Bosne i Hercegovine  hod je u prazno, i trajat će sve dok se ne prizna prošlost i povijest te zemlje. I prije negoli je započela svoj protektorat svjetska zajednica je morala naučiti barem malo o tragićnoj beha prošlosti iz vremena osmanlijske krvave okupacije, koja je i uzrok današnjeg, gotovo nerješivog, problema. Tražiti, ako ga netko i traži, rješenje ovako teško zamršenog problema, nepoznavanje ili poznavanje istog, ali ne i prihvaćanje bosanskohercegovačke krvave prošlosti pod turskom okupacijom, zapravo još čvršće je zatezanje beha političkog čvora. Naravno oko vrata beha nemuslimana, napose oko hrvatskog naroda kao i ondašenje najveće žrtve truskog genocida i konfesiocida, i današnje žrtve silom ugurane u federalni okvir većeg beha dijela.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/12/Johann_Peter_Krafft_005.jpg
U povijesti Nikola Šubić Zrinski suprotstavio se osmanskoj najezdi… A danas?
 
Bosna i Hercegovina je postojala i prije turskog danka u krvi, valjda znaju svi ti svjetski šerifi koji se izmijenjuju i smjenjuju u njenoj propadajućoj sadašnjosti, prije i same Turske i krvoločnih okupatora, i stoga niti početak niti kraj turskih okupatora ne može i ne smije biti polazište pisanja i priznavanja bosanskohercegovačke povijesti. Povijesti njenog autohtonog hrvatskog naroda, njenih granica. I čak zbog toga što nema povijesnog primjera u svijetu da jedna zemlja, jedan narod, bošnjački, svoju povijest i povijest „svoje“ zemlje veže uz okupatora i njegovo okupatorsko razdoblje. Vezivati beha povijest, njen početak sa turskim zulumom znači i nepriznavanje suverenosti i neovisnosti Bosne i Hercegovine, znači i nepriznavati se beha narodom, znači i nacionalno i vjersko poistovjećivanje  sa Turskom i Turčinom. S tim turskim ostatcima, sa narodom koji se poistovjećuje s Turskom i Turčinom, kojem je „Turska mati tako je bilo i tako će ostati“, sa tim spomenikom turskog genocida i konfesiocida u Bosni i Hercegovini, zaista je nemoguć bilo kakav dijalog, suživot i zajednička gradnja europske, slobodne i  demokratske zemlje. Zemlje jednakopravnih, ravnopravnih, suverenih i konstitutivnih naroda.
 
I ne samo to, s tim, moglo bi se reći „beha Turcima", jer svako vezivanje s Turskom je izjašnjavanje Turčinom, nemoguć je bilo kakav suživot okupiranog  kršćanskog naroda i okupatora Turčina, jer Turaka, ni muslimana ili Muslimana, i nije bilo u Bosni i Hercegovini u vrijeme prije osmanskog okupatorskog zločina genocida i konfesiocida. Ako ga nije bilo tada, a nije, na temelju čega onda da se gradi danas. Na zločinima prisilne islamizacije također se ne može graditi turska nacija u Bosni i Hercegovini. Svaka pojava turcizma u Bosni i Hercegovini je znak danka u krvi i turske okupacije nemuslimana.
 
Temeljac novog suživota kršćanske žrtve i turskog zločinca, okupiranog i okupatora, mogao bi biti jedino u bošnjačkom ograđivanju od svega turskog što je ostalo u Bosni i Hercegovini. Bilo bi to uistinu i konačno oslobađanje Bosne i Hercegovine od Turske i njen novi početak u slobodi i neovisnosti. Bio bi to zapravo nastavak bosanskohercegovačkog života beha naroda u slobodi, neovisnosti i europejstvu koje su okupacijom 1463. godine prekinule Osmanlije.
 
Ukoliko Bošnjaci ne mogu, ili iz njima znanih razloga ne žele prekinuti sve veze, bilo stare ili amanetom novoizgrađene s Turskom, i ne mogu se nacionalno, kulturno i civilizacijski naći na tom europskom području, svjetska zajednica, ako joj je uistinu do mira u tom entitetu stalo, morala bi iskoristiti sve svoje ovlasti, kako ih je koristila u gušenju i obespravljivanju Hrvata u vrijeme Ashdowna, Schillinga, Brandta i Petritscha i svoj autoritet, te njime reći što uistinu želi u BiH, i kakvu joj budućnost planira.
 
Bošnjacima koji se nacionalno poistovjećuju sa Turskom, a oni su glavni kreatori politike bošnjačkog naroda, nije cilj samo osvajanje cijele BiH, oni te granice vide na granicama nekadašnjeg Otomanskog carstva, čime se potvrđuju odanim čuvarima tog zloglasnog imperija. Svoj okupatorski pokušaj izlaska na more, što je bio i glavni razlog muslimanske agresije na Hrvate i njihove prostore u Bosni i Hercegovini, opravdavaju činjenicom kako su prije 300 godina Dubrovčani kada su se htjeli osigurati od agresije Mletačke Republike kod Neuma dali Osmanskom Carstvu izlaz na more. I to je za njih, tvrde oba njihova predstavnika u Predsjedništvu Džaferović i Komšić, pravo, Bošnjaka o drugim narodima i ne govore, izlaska na more.  Upravo tim pravom  koje si uzimaju i kojim opravdavaju i agresiju na Hrvate u  građansko-vjerskom beha sukobu za teritorij, Bošnjaci se sami priznaju Turcima i njihovim naslijednicima. Takvim tumačenjem beha granica Bošnjaci ne samo da pokazuju osvajačke namjere, već i to da su oni naslijednici ostatci Osmanlija na ovim prostorima.
 
No, bez obzira zašto i zbog čega su Dubrovčani dali Osmanlijama izlaz na more kod Neuma, to ne bi smijelo značiti da su dali izlaz i Bošnjacima. Pod uvjetom da se ne smatraju Turcima i turskim ostatcima. U tom prisiljenom potezu Dubrovčana, a svaka prisila je ništavna, nepriznata, nigdje se ne spominje ni Bosna i Hercegovina, ni muslimani Bošnjaci, već jedino i samo Osmanlije. Znači u to vrijeme u Bosni i Hercegovini i nije bilo ni Bošnjaka, ni muslimana, napose onih koji se danas izjašnjavaju naslijednicima i čuvarima Osmanlija. Povijest je debelo zabilježila i krvlju kršćana zapisala da su u to vrijeme u Bosni i Hercegovini bili i živjeli jedino Hrvati katolici sa svojim fratrima.
 
Ako bi se dozvolilo Bošnjacima da na taj način, na turski, crtaju granice Bosne i Hercegovine kod Neuma, sutra bi to tražili i za Knin jer Alija Izetbegović je govorio "Knin je turski grad". Ne bi sigurno ni tu stali, tražili bi dalje sve do Beča i Mađarske, gdje je bila okupatorsko-zločinačka turska vojska. Je li s tim ciljem i  migrante Bošnjaci udomljuju u Bosni i Hercegovini, dajući im veće pravo negoli Hrvatima. Može li se nešto smatrati svojim ako je taj koji ti ga dao bio prisiljen na taj čin, i taj koji je bio primoran dati teritorij nije ga niti prodao niti trajno prepisao. Takvo ustupanje državnog teritorija nekom drugom, a ako je taj drugi okupator, osvajač, agresor, zločinac i ubojica, a to su sve bile Osmanlije u Bosni i Hercegovini, je zapravo iznuda, odnosno jedan vid osvajanja tuđeg, hrvatskog teritorija. I to je bio slučaj Dubrovčana kada su bili prisiljeni dati teritorij jednom okupatoru da bi ga on branio od drugog osvajača.
 
U cijelom ovom slučaju, kojeg obojica bošnjačkih članova beha Predsjedništva, Džaferović i Komšić potenciraju i osvajački  agresiraju na Hrvatsku, glavno pitanje je po kojim međunarodnim normama i ugovorima vlasnicima tog teritorija se smatraju Bošnjaci. Je li samo zato što se smatraju Osmanlijama, Turcima, čuvarima njihova zloglasnog vremena.
 

Vinko Đotlo

Povezani članci

Zgarišta zločina postali svjetionici koji nas vode prema istini

hrvatski-fokus

Neriješen rat

HF

Na Rokovo na Ceru

HF

Izborni zakon protiv majorizacije Hrvata

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...