Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu
Katolici i kršćani nemaju "blagdane". Ta neodređena isprazna formulacija koja se najčešće koristi od onih koji ne žele spomenuti Božić, za nas nema nikakve važnosti. Mi imamo Božić i novo ljeto Gospodnje. I nikakva ponuda robe, potrošnja, popusti i rasprodaje, utrka za materijalnim, nikakvo blještavilo i sjaj ne mogu zamijeniti osjećaj pripadnosti Bogu i Vjeri. Praznina srca i duše ne može se ispuniti ničim osim ljubavlju. Sveti Pavao u Hvalospjevu ljubavi kaže: "Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi i cimbal što zveči." (1. Korinćanima 13,1).
Europa je sazdana na kršćanskim vrjednotama. Njezina je civilizacija ponikla iz kršćanskih korijena. Ona je izašla iz mraka, barbarstva, iz čopora zahvaljujući Kristu. Prvi kršćanski mučenici koji su trpjeli progone i prolijevali svoju krv ne odričući se Spasitelja i Križa posijali su sjeme koje je proklijalo i urodilo plodovima. I upravo je Rim koji je stoljećima bio oličenje razvrata, nemorala, nasilja, idolopoklonstva i u kojemu je vladalo mnogoboštvo, Božjom providnošću i snagom Duha Svetoga postao ono što je jeste – utočište i središte Kristove vjere. Rim koji je prednjačio u krvavim progonima prvih kršćana koje su razapinjali, bacali zvijerima, spaljivali i mučili na bezbroj drugih načina. Vjera kršćanska bješe stjerana u podzemlje, u katakombe u kojima se molilo, živjelo i pokapalo mrtve, ali njezino sjeme se sasušilo nije. "A ja tebi kažem: 'Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.'" (Mt, 16: 18) I bi kako je rekao Krist.
Čudesno obraćenje cara Konstantina Velikog koji zaustavlja progone kršćana u IV. stoljeću i na humku Isusovog apostola svetoga Petra (Petrus – stijena) daje sagraditi crkvu posvećenu njemu, Prvaku apostola, ispunjenje je Božjeg nauma i Njegove volje, kao i sve ono što se kasnije događalo s našom Crkvom. Papa Grgur I. Veliki i Benediktinci promijenili su Europu i snagom vjere, molitvom i radom utrli put civilizaciji. Pogani su napuštali svoje idole, običaje i navike i priklanjali se Kristu, a Kristova Crkva primala ih je raširenih ruku i otvorena srca.
Novi čovjek, kršćanin, širio je ljubav prema bližnjemu, a ne mržnju. Bio je skroman, a ne ohol i uzvišen. Radio je a nije otimao tuđe. Plijenio je dobrotom i nije se služio silom. Dijelio je umjesto da otima. Držao se Deset zapovijedi Božjih u kojima je kao ni u jednom drugom do tada poznatom zakonu bilo sadržano sve što je čovjeku potrebno za život. I barbari, pogani, do jučer divljaci, obraćali su se razoružani njihovom dobrotom i krotkošću. Prestajali su s bludom, nasiljem, sukobima. Savez s Kristom činio je čuda i donio svijetlo u živote ljudi. I tek promatrajući to obraćenje čovjeka uz pomoć Riječi Božje i žive vjere u cijelosti shvaćamo riječi što ih je izgovorio Spasitelj svojoj Majci kad je pao pod Križem: "Ne boj se, majko, jer evo, sve činim novo". Čovjeku je bio prijeko potreban novi savez s Bogom, zato da bi u Bogu pronašao sebe i svrhovito ispunio vlastiti život.
Pa u ime čega se onda i zašto današnja civilizacija, poglavito Europa u kojoj živimo, odriče Krista? Zar čovjek sebi i svomu potomstvu ne želi dobro? Misli li doista da je on mjera svih stvari? Zašto prihvaća zabludu po kojoj je slobodan tek onda kad raskine veze s Bogom? Zar mu ono što ga u takvome svijetu okružuje ne govori upravo suprotno: da postaje rob svojih navika, opsesija, zabluda, onoga prolaznog i bezvrijednog? Zar je utrka za užicima i materijalnim stvarima svrha ljudskoga bitka? Osvrnimo se i pogledajmo oko sebe. Izgledaju li Vam sretniji i zadovoljniji ljudi koji imaju više no što im treba? Jedan prohtjev rađa drugi i tako u nedogled, bez kraja, konca i svrhe… A najvažnije što je čovjeku potrebno za život ne može se kupiti novcem.
Ljubav, duševni mir, zdravlje, obitelj, potomstvo, osjećaj pripadnosti, osjećaj istinskog zadovoljstva i sreće, znanje, nadarenost, sposobnost – je li to čovjeku potrebno? Malo je onih koji će odgovoriti niječno. A može li se bilo što od toga kupiti, darovati, pronaći negdje na policama veletrgovina ili naručiti preko interneta?
Ima ljudi koji se pitaju "zašto Bog dopušta Zlo", pa čak i onih koji postavljaju pitanje ako je svemoguć zašto ne zaustavi Sotonu. Odgovor na to pitanje je: Zlo samo po sebi ne postoji. Ono je odsustvo Dobra. Kad bi Dobro ispunilo naša srca, u njima ne bi bilo mjesta za Zlo. Bog nam je dao razum i slobodnu volju i mi odlučujemo o tomu želimo li ga ili ne pustiti u svoja srca. I ostavljamo li time što ga ne želimo primiti prostor za ono što je protivno Bogu. Mada vjerujem da većina Vas čitatelja zna ovu anegdotu koja već godinama kruži društveim mrežama, čini mi se da bi bilo zgodno sjetiti je se baš sad, u ovo vrijeme neposredno pred Božić.
Profesor i student