Politička astrologija – Kuda ide Srbija?

Godina 2019. – globalna gužva na "balkanskoj ploči"

Startala je 2019. godina. Zasad je jedino sigurno kako ćemo u Hrvatskoj dobiti novu političku stranku, „rascvast“ će se stranka pod imenom Start. Starije će najviše asocirati na zagrebački, Vjesnikov, polu pornografski dvotjednik iz doba socijalizma istoga imena. Sličnih „startup“ stranaka Hrvatska je već preživjela mnoštvo pa će i ovu, kažu „zvijezde“.

Nego kako „stvari stoje“ na jugoistoku Europe, području koje su Nijemci ne baš tako davno i ne bez doze sprdnje i, svakako, nadmenoga podcjenjivanja nazvali „Balkan“, čemu su se onda pridružili i drugi „zapadnjaci“ – oni, kao, „civilizirani“, a ovdje „Balkan“. Zemljopisni pojam manje-više, ali ono što sadrži danas bi se, bez zadrške, moglo smatrati nekorektnim političkim govorom koji čak ide i do granice, ni manje ni više, već rasizma. Kako bilo, ma koliko to htjeli, željeli, trsili se narodi koji na tom prostoru žive ne mogu zbaciti tu pogrdnu i uvrjedljivu „balkansku košulju“.

Sve je počela Srbija pa u njoj sve treba i završiti

Nema nam kamo iz te mišolovke nego se zapitati, a što Balkan čeka u 2019. godini? Bit će zanimljivo, jer na njemu se sukobljavaju nekoliko, skraćeno rečeno, globalizama: stari, zapadni u bitnome američki, novi kineski, novi ruski, te islamski preko turskoga neosultanizma, saudijskog vehabizma, iranske, šijitske inačice i još, sad kao ponešto samostalni igrač, stari britanski imperij koji najvjerojatnije i izlazi iz EU-a kako bi "igrala" što samostalnije. Jedan, američki, pritom slabi, a takva je i Trumpova koncepcija, dok kineski raste pri čemu neki govore i o „osovini“ Peking-Moskva (?) Eunija  samu sebe slabi, a islamski globalizam je posebna priča (sukob suniti – šijiti itd.) dok neosultanizam raste, uz zanimljivu, u svakom pogledu rusku podršku zasad. Među ovim igračima na velikoj „šahovskoj ploči“ mnogo je usputnih „igara“, pa i neočekivanih, ali „balkanska ploča“ je malena, čini se za takve „macane“ i premalena, uostalom kao i „figure“. Krenut ćemo iz središta, s Kosova jer trenutačno je tamo najzanimljivije nakon što je Makedonija (oprostite SRM, Sjeverna republika Makedonija) trenutno „smirena“, a bit će mirnija kad i ako bude primljena u NATO.

Realno „najtrusnije“ nije Kosovo, već je to Srbija – sve je naime „onda“ počelo od Srbije, a ona se još nije ni primirila a kamo li smirila i priznala poraze. Pokušaj ponovnog „uvlačenja“ sada države Kosovo u Srbiju, u čijem ustavu ona i danas figurira kao „suštinska autonomija“, ma što to značilo, na tragu je vraćanja na početak. Nije dakle, kako to srbijanski političari, analitičari i ini, skoro svi do jednoga, govore „na Kosovu sve počelo pa tamo sve treba i završiti“, već je u Srbiji i od Srbije „sve počelo“ pa tamo treba i završiti. Srbija trenutno nastoji sjediti na nekoliko stolica: europskoj, vodi pristupne pregovore, na ruskoj, igrajući se tzv. malih Rusa, traži kontakte prema Trumpu, a za antisrpstvo optužuje američku prethodnu administraciju („duboka država), na kineskoj – Kinezi su neki dan preuzeli RTB Bor a tu je i niz njihovih drugih investicija – širom je otvorila srbijanska vrata za novi „put svile“, a namiguje i sultanu Erdoğanu.

Hoće u EU, ne će u Nato, a proglasila vojnu neutralnost. Kako sada izgleda političke i ine elite bi da se Srbiji “vrati“ Kosovo, svakako mirnim putem, te da im ga vrati netko drugi. Na tom tragu je i prijedlog, kojega neki srbijanski analitičari drže realnim, da se o njegovoj sudbini pregovara trostrano između SAD-a, Rusije i Kine. Eunije tu kao da nema iako se glavni pregovori između Kosova i Srbije održavaju u Bruxellesu – a radi se prvenstveno o europskom problemu. Eunija ne traži od Srbije izričito priznanje Kosova već uređenje odnosa i, reklo bi se, neku vrstu „suštinske autonomije“ za Srbe na Kosovu. Od te ključne pregovaračke trojke Kina i Rusija nisu priznale Kosovo. Kina prvenstveno zbog Tajvana, prijeti mu i vojno, ali i Tibeta, Rusija zbog Krima i rata s Ukrajinom, a ima još sličnih  „graničnih“ problema (Abhazija, Južna Osetija itd.). Za njih Srbija očito računa kako su na njezinoj strani, a u Trumpa se uzdaju nakon posebice nakon najave da će povući vojsku iz Sirije, ali izgleda polaganije nego se činilo na prvi pogled. I zbog najave povlačenja iz Afganistana, a bi se Ameri i EU mogli bi se povući i s Kosova, misle u Beogradu.

Na drugoj strani je i nada u rusku vojnu bazu kod Niša (ruska „vatrogasna“ je već tamo). Uz kosovski Srbija veže i bosanski čvor, gubitak, kako računa, Kosova želi nadoknaditi dobitkom tamošnje srpske republike. Posebno na tome nastoji „istureni“ igrač aktualni predsjednik BiH što je vjerojatno i svjetski kuriozitet: predsjednik države želi raskomadati istu! Na tom planu on posebno nastoji jačati veze s Rusijom i obilazi oko Putina. Većina je vjerojatno zaboravila kako je Dodik na vlast došao, doslovce, na amerskim transporterima i uz podršku civilnih udrugara – kao socijaldemokrat! Danas je nacional-socijaldemokrat. Ameri baš ne vole da ih njihovi „puleni“ na nekom odjeljku političkog puta skrenu ustranu (nimalo se po tome ne razlikuju od boljševika) pa ćemo gledati njegovu daljnu sudbinu.

Kosovo ubrzalo igru

Kosovo je proteklih mjeseci glede suverenosti malo ubrzalo događaje, prvo je donijelo uvozne takse za Srbiju i BiH, a zatim formiralo i začetak vojske, prvenstveno simbolički. Nakon taksi Srbija je prekinula pregovore. U međuvremenu su Kosovo i Albanija uredili granicu po ugledu na EU, što se ustvari tumači kao njeno ukidanje i put prema tzv. Velikoj Albaniji. U Velikoj Albaniji Srbija vidi prigodu i za Veliku Srbiju, doduše sad nešto manju. Ne treba ipak zaboraviti kako se ona nije odrekla Crne Gore, s njom se odnosi dodatno  kompliciraju a naročito u vezi uloge SPC-a. Crnogorci su nedavno zakonski obesnažili odluke tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. koja je, zapravo silom, prisajedinila Kraljevinu Crnu Goru Kraljevini SHS, što se dogodilo i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Ovih dana je nekoliko svećenika, monaha i monahinja bez crnogorskog državljanstva, dakle građana Srbije, a koji djeluju u „filijali“ SPC-a u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj otkazala boravak. Ovo se u Srbiji tumači na tragu nedavno priznate autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve i izražava bojazan kako je sada na redu obnova autokefalnosti CPC-a za što se već desetljećima bori i Makedonska pravoslavna crkva, „u daljini“ je sve upitniji položaj SPC-a u Hrvatskoj. Na istoku Srbije sve je aktivnija Rumunjska pravoslavna crkva… Ovo je važno kad se zna kako su crkva i država u pravoslavlju zapravo jedno, pri čemu je država obično jača, i nema tog tipa, odsječka, sekularizma kao kod Katoličke Crkve i nekih protestantskih.

Stiže car Putin

Sedamnaestog siječnja u posjet Srbiji stiže Vladimir Vladimirovič Putin. Od njega očekuju puno, kao da je stvarni Djed Mraz („Božić Bata“) s vrećom političkih, vojnih i gospodarskih darova. On je ujedno prvi globalni moćnik koji stiže na malu „balkansku“ ploču, a tko rano rani… Dodik se već pohvalio kako će i on pohrliti u Beograd. U Putinovoj „vreći“, nadaju se, nalaze se rješenje za Kosovo (povratak?) nova donacija naoružanja (Rusi izgleda manje kompliciraju kod naoružavanja „neutralne“ Srbije, nego li Ameri kad se radi o članici Natoa Hrvatskoj) te nove investicije. Vidjet ćemo reakcije ostalih „šahista“. Sve u svemu, i tu ćemo završiti, za naš „ukus“ u maloj „balkanskoj bari“ (rekli bi zapadnjaci) previše je  krokodila. Ili su „krokodili“ u međuvremenu postali vegetarijanci? Te na samom kraju: u okviru priča kako će se Kina i Rusija uključiti u rješavanje „kosovskog čvora“, u Srbiji se govori i o potrebi neke nove međunarodne konferencije o svim, ponavljam: svim, granicama na prostoru davno umrle Jugoslavije. Sve ispočetka. Vidi li se to s hrvatskih brežuljaka?

Mato Dretvić Filakov