Između Pridrage i Lübecka Bratiću A. G. Čulini Gore, na sjeveru gdje Baltik – more huči gdje sjeverne zore ostavljaju trag, neka ti galeb pozdrave uruči i kaže tiho; Ti si mi brate drag… Tamo na sjeveru gdje hladnije su zvijezde, gdje neki drugačiji vjetri njedra biju, gdje misli i osjećaji drugačije jezde gdje stihovi se drugačije siju; neka te jug naš sjeti i glas izvora zovne na krš ostavljeni i staru avliju… Jer, ovdje gdje vrhovi Velebita strše do plaveti neba koji često zovu u ogredu staru, k' gumnu gnijezdu sokolovu borovoj šumi i znanom nam moru; osjećam spoj ljepote, zanosa, od mira, do starog bunta i prkosa i šaljem tebi, tebi brate dragi koji ćutiš kucaje srca koji poznaješ uzdisaje Duše koji čuješ tanane misli moje i radost i muku; kad i bonace tihane nastanjuju luku, neka te mirisi juga kad i tamo je tuga u odaje svoje sa žarom privuku… Iako, ah, mi pjesnici, čudnovati meštri od slike i Riječi znamo u svakom trenu što nas liječi… Da, riječi bližnjih svih dragih nam Bića sve Prirode Majke i svih njenih (p)tića… Sve što u krhke dolazi antene… Od živosti mudrosti od radosti mladosti igara djetinjstva snene – uspomene… Ne znam što bih dalje do brate na sjeveru gdje i sam dugo kovah sudbu svoju nego, nek' redaju se češće svijetli dani sreće nek' i nama kapne kap meda u mlijeko nek' nam i osmijeh Sunca poljubi sve ushite Duše sa vrhunca; Nek' i pjesnicima u samotnoj tišini dok snivamo o visini ovdje u nizini BAR PONEKAD POĐE BAŠ KAO PO LOJU! Zvonko Čulina, Pridraga, 8. rujna 2018.