Bošnjaci su u Ulici Stjepana Radića povezali sve podrume međusobno, kao i s obalom Neretve, te krenuli u žestoku ofenzivu da osvoje cijeli Mostar
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
Nakon Vukovara Stjepan je otišao kod svog oca u Zagreb i ondje prijavio prebivalište. Ocu je ispričao sve što mu se zbilo otkako je počeo rat i Ivan je bio ponosan na svog sina. To da mu je Konstantin spasio život nije nikada htio komentirati, samo je, kada mu je Stjepan potanko ispričao sve o tom događaju, rekao:
– Lijepo od njega. Ako bude prilike, uzvratit ćeš mu istom mjerom. Ali bi ipak bilo dobro da se nikada ne susretnete.
Uskoro je Stjepan dobio poziv za vojsku i kada je ubrzo nakon toga trebao biti raspoređen u jedinicu na frontu, zajedno je sa svojim ocem otišao u zapovjedništvo u Zagrebu, gdje je Ivan imao debelu vezu. Ondje su isposlovali da Stjepan ide u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane. Naravno da nisu rekli da je to zbog toga da se ne bi ni slučajno na ratištu ponovno sreo s Konstantinom. Izmislili su neku neuvjerljivu priču, ali je bilo ratno stanje i sve se moglo srediti.
A upravo su Hrvati i Bošnjaci, kako sada sebe zovu žitelji Bosne i Hercegovine muslimanske vjere, udruženi u Hrvatske obrambene snage i Hrvatsko vijeće obrane potisnuli JNA i sve druge srpske snage iz Mostara i širokog pojasa doline Neretve s obje strane rijeke. Taj prostor je napustilo i srpsko stanovništvo, ali je onda došlo do nesuglasica između Hrvatskih obrambenih snaga, u kojima je bilo puno Bošnjaka, i Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je također bilo Bošnjaka. Nakon ubojstva zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga, ove se raspuštaju i svi Hrvati prelaze u Hrvatsko vijeće obrane, a Bošnjaci se priključuju Armiji BiH. Sada se radi o prevlasti jednih nad drugima u Mostaru, preko kojeg se kontrolira izlaz na more.
Dolazi do žestokih sukoba u samom gradu između Hrvata i Bošnjaka i vode se borbe za svaku kuću, pa je i Mostar, kao i Vukovar, postao još jedan grad iz nekadašnje Jugoslavije sav u ruševinama.
Bošnjaci su u Ulici Stjepana Radića povezali sve podrume međusobno, kao i s obalom Neretve, te krenuli u žestoku ofenzivu da osvoje cijeli Mostar. Hrvati dovode nove snage, dio grada koji su držali Bošnjaci je blokiran granatiranjem i linija sukoba se stabilizirala posred grada, u Bulevaru. A upravo u to vrijeme Stjepan se našao sa svojom inženjerijskom jedinicom u podnožju brda Hum.
Hrvati su morali stalno granatirati bošnjačke položaje u gradu da im onemoguće daljnje osvajanje grada, a tog jutra je Stjepan s jednim svojim suborcem bio u izvidnici. I vidjeli su da netko gađa Stari most na Neretvi. On je jedini ostao čitav nakon povlačenja JNA i srpskih snaga, koje su tada porušile sve druge mostove. Iako je uzak, preko Starog mosta su se bošnjačke snage mogle prebacivati u dio grada koji su držali na desnoj obali Neretve, pa su Hrvati sada gađali i taj most.
– Ne mogu vjerovati da naši tuku po Starom mostu!? – rekao je Stjepan suborcu.
– Ali čuje se tenk koji je upravo tu negdje iza nas, to su naši položaji – odgovorio je ovaj.
– Stari most je velika građevinska vrijednost – nastavio je Stjepan.
– Izgleda da žele samo oštetiti prilaz dijelu grada koji drže Bošnjaci – dodao je Stjepanov suborac.
– Ne bismo smjeli ni to raditi – rekao je tiho Stjepan.
– Jebote, za koga ti navijaš?! Nemoj da te još netko čuje!
I Stjepan je ušutio, ali nije tenk. Uporno je gađao jedno te isto mjesto na Starome mostu.
– Znaš li da su velike muslimanske snage krenule od Jablanice još prije dva mjeseca i opustošile sva hrvatska sela u dolini Neretve? – rekao je poslije kraće pauze Stjepanov suborac.
– Čuo sam o tome čim sam došao ovdje. Protjerali su svo hrvatsko stanovništvo i činili nevjerojatne zločine nad civilima.
– U Grabovici su redom mučili sve seljane, pa ih potom ubijali, ne gledajući ni tko je muško ni tko žensko, kao ni koliko tko ima godina. Odsijecali su im glave i sve ih bacali u kanjon Neretve. Jednog Hrvata su razapeli na križ, pa mu odsjekli glavu i nabili je pored križa na kolac! Njegovoj ženi su izvadili srce i pekli ga na vatri! U obranu svojih susjeda digle su se i neke Muslimanke, pa su i njih pobili!
Stjepan je šutio. Sjetio se da je izbjegao Ovčaru, o kojoj su također kolale grozne priče.
– Nalet Muslimana su zaustavili naši borci tek kod Vrda. Da su tada pali Vrdi, pao bi cijeli Mostar. A ništa ne vrijedi Stari most ako izgubimo Mostar – nastavio je Stjepanov suborac.
– Svejedno, mislim da ga nećemo srušiti. – rekao je Stjepan i sjetio se kako je kao mali, s Koletom i Zolijem, veselo skakutao po ovome mostu, a potom ispod njega gledao kako mladići skaču u Neretvu s tolike visine i neizmjerno se divio njihovoj vještini i hrabrosti. Stjepanovi roditelji i tetke, Blanka i Linda, sa svojim muževima i djecom na putu za more navratili su jednog ljeta u Mostar baš kada su se održavali skokovi.
– Ti baš zapeo! Nećemo ga srušiti, ne bismo ga smjeli srušiti! Sada si mi već sumnjiv. Odakle si ti?
– Rođen sam u Zagrebu.
– To ništa ne znači. Jesi li stalno živio u Zagrebu?
– Nisam.
– Kada si otišao iz Zagreba?
– Dovoljno star da mogu otići od roditelja i dovoljno mlad da mogu reći da me je odgojio djed.
– Majčin otac ili očev otac?
– Očev, majčin je poginuo u Drugom svjetskom ratu.
– Kao ustaša?
– Ne, kao partizan.
– Jebote, vidio sam odmah da si sumnjiv! I gdje si živio s djedom? – sve znatiželjniji je bio Stjepanov suborac.
– U Hrtkovcima.
– Gdje je to?
– U Srijemu.
– U Srbiji?!
– U Vojvodini.
– Nije šija, nego vrat! Što su ti otac i djed?
– Hrvati.
– A što su ti mati i njezin otac?
– Novosađani.
– To je neka posebna sorta?!
– Jest.
– I kako si stigao ovdje?
– Ilegalno sam prešao granicu između Vojvodine i Mađarske, iz Mađarske došao u Hrvatsku i prijavio se za obranu Vukovara.
– Jebote, koja si ti mustra! – zaključio je Stjepanov suborac i više ništa nije pitao Stjepana.
Gledali su kako je taj jedan jedini tenk i dalje tukao Stari most u isto mjesto i već ga je dobro oštetio, ali se most nije srušio. Onda se poslije jedne granate odjednom cijeli survao u Neretvu. Podigla se silna voda, ali se ispod nje cijelom dužinom preko rijeke vidio i veliki plameni bljesak.
– Most je miniran! – uskliknuo je Stjepan.
– Jebote, nije ga srušio naš tenk – dodao je Stjepanov suborac jer je obojici kao inženjercima bilo jasno što se dogodilo.
– Most je cijelom dužinom u unutrašnjosti imao tunel, a minirati su ga mogli samo Muslimani!
– Ej, nas dvojica nismo ništa vidjeli! Jasno?
– Jasno! – rekao je Stjepan.
– Ovo što se ovdje događa između nas i Muslimana ni Bogu ni Alahu nije jasno! – rekao je Stjepanov suborac.
