Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Lažnim vijestima protiv lažnih vijesti

Ne znam samo zašto branitelji na sve ovo šute. Zar više nema šatora?

 
 
"Čovječanstvo ne drže laži. Povjerenje je temelj društva.
Gdje nema istine, ne može biti ni povjerenja,
a gdje nema povjerenja, ne može biti društva."
Frederick Douglass
 
Na državnoj razini najavljen je trajan, žestok, nemilosrdan opći i specifični rat protiv lažnih vijesti, odnosno fake newsa, u skladu s intencijama i preporukama Europske unije. Pripremljen je Prijedlog zakona o suzbijanju “laži, poluistina, spinova, manipulacija, ideologija, propaganda, klevetanja, huškanja, probnih balona, vrijeđanja, psovanja, neukosti, nelogičnosti, montaže, falsificiranja, cenzura, ulizivanja, netočnosti, demagogija, frazetina, parola, neprovjeravanja vijesti, slogan, marketinga, glasnogovorništva, zluradosti, kampanja”… gomile gluposti kojima se proizvodi fake news.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/01/1389159_secanje-na-zrtve-holokausta_ls.jpg
Čovjek se zapita kad bi se to sve suzbilo, odnosno kad bi nestalo iz javnog, političkog, gospodarskog i inog prostora, što bi ostalo. Nad tim bi se trebalo dobro zamisliti, kao i nad pitanjem: Tko kome još išta vjeruje u ovom društvu i državi. Svakim danom sve više toga zu svim područjima i segmentima, vjerodostojno  gubi svoju bit i ulogu, jer se malo pomalo pretvorilo u nevjerodostojno, što se može lako argumentirati. Razvojem modernih tehnologija i tehnika, obrazovanjemi razvojem u IT sektoru, sve većoj dostupnosti velikog broja građana, digitalnim medijima, sa svih strana zatrpani smo mnogobrojnim različitim informacijama, koje nas naprosto guše. Znalci kažu da je Prvi svjetski rat dobiven na moru, Drugi svjetski rat u zraku, a treći svjetski rat bit će dobiven informacijama. Ako je za vjerovati Albertu Einsteinu Četvrti svjetski rat će se voditi toljagama i kamenjem.
 
Jako je loše i zabrinjavajuće kad se u rat informacijama upuštaju oni kojima bi po njihovom mentalnom sklopu, obrazovanju, kulturi, sposobnostima (urođenim i stečenim), svjetonazoru, ideologiji, važnim osobina ličnosti, htijenju u stremljenu u svrhu osobne koristi, materijalne i profesionalne, najviše  odgovarale toljage i kamenje. Službeno nemamo ministra narodnog prosvjećenja i propagande, ali ipak negdje postoji i skriva se naš patvoreni Goebbels – “otrovni patuljak”, koji svako malo proizvede neku manju ili veću laž, čime zaokupi velik dio javnosti, naročito u svrhu prikrivanja istine, odnosno pojedinih stvarnih afera, koje narušavaju i dovode u pitanje sigurnost države. Ta novostvorena laž sve manje ima očekivani učinak i traje sve kraće, jer ipak narod nije toliko glup i bedast da nešto takvo povjeruje. Previše je toga bilo u ovih četvrt i više stoljeća naše samostalnosti, neovisnosti i suvereniteta, koji sve više slabi, ne zbog fake news nego zbog nesposobnosti onih koji upravlaju (vladaju) državom, na bilo kojoj razini i na bilo kojoj visokoj državnoj  funkciji, pri čemu su si umislili kako su državnici, dok ih narod sve više doživljava kao namjesnike nekih stranih ekspozitura, koji imaju geopolitičke i strateške interese u Hrvatskoj i njenom susjedstvu.
 
Nažalost, nitko od velikih  moćnih nema gospodarske interese, koji bi doprinijeli boljem životu pojedinca, razvoju društva i većoj ekonomskoj moći, tako da naši mladi ne bi bili prisiljeni bježati s djedovskih ognjišta, napuštati svoja propala imanja, i biti uslužna radna snaga, s visokom stručnom spremom, umjesto da su svoji na svome, da svojim znanjem, sposobnostima, vještinama, radom i djelovanjem pridonose i unaprjeđuju svoju domovinu, u svakom smislu. Propala imanja bi se lako i brzo obnovila i proširila ukoliko bi bilo sluha za to kod onih koji o tome odlučuju sa svih razina. Danas za takve zahvate i u takve svrhe nije teško doći do novca, naročito iz europskih fondova.  Ne bježe mladi u druge zemlje samo zbog nemogućnost pronalaženja posla, malih plaća, velikih poreza, nego zbog društvene klime nastale stalnim lažima, obmanama, uslijed nepovjerenja, krupcije, nepotizma, klijentizma, izrugivanja demokraciji, stvaranja apsolutizma vladajućih, u okvirima neprincipijelnih i neprirodnih političkih koalicija, dovođenja podobnih umjesto sposobnih na određene funkcije u politici, gospodarstvu, prosvjeti, kulturi,  neviđenja kraja tome i takvome. Mladi bježe iz Hrvatske jer su gladni poštenja, pravednosti, istine, pravne jednakosti, tolerancije, sloboda, ideja, mogućnosti ostvarenja sebe i svojih realnih ambicija.
 
Mladi su sve više svjesni djelovanja propagande s jednim jedinim ciljem dolaženja na vlast i što duljeg ostajanja na vlasti. Obrazovani mladi ljudi ne žele podleći sustavnom pokušaju da im, za to određeni pojedinci i interesne skupine, oblikuju percepciju i spoznaju, kako bi uz određene manipulacije njihova ponašanja, isprovociranom reakcijom reagirali prema njihovoj želji, te ih doveli do cilja, pod egidom demokracije.
Propaganda se mijenjala s vremenom po potrebi onih koji su je stvarali i provodili. U totalitarnim režimima propaganda je imala uglavnom pejorativan karakter. U demokracijama na oko više nema propagande u izvornom smislu. Taj pojam je zamijenjen sintagmom Public Relations ili odnosi s javnošću. To za velike pare osmišljavaju o provode razni i različiti spin doktori. Za taj posao potrebno je veliko multidisciplinarno znanje, višestruke sposobnosti, posebne vještine, specifične osobine osobe, potisnuta savjest, sklonost k svakodnevnim i brzim promjenama stavova, mišljenja i ponašanja, što uglavnom opravdavaju izmišljotinama, po trenutačoj potrebi.
 
Tu se ide lažima na laži. Time se opravdava svoj ostanak i opstanak i brani dano povjerenje poslodavca. Od Vlade se napravi “Titanik” koji tone, da bi se uskočilo spasiti ga u zadnji čas. Vladi se prigovara, kako bi se umililo biračima, da bi se stalo na stranu Vlade, kad te birači prokuže, kad nastane implozija funkcije i ličnosti, uslijed nagomilanih laži, obmana, glumatanja, pretvaranja. Kad padnu maske, sve postane razvidno, najviše podla prijevara biračkog tijela, kako na predsjedničkim, tako na parlamentarnim i lokalnim izborima. Spoznaja kako nam se svakodnevno rugaju i bezobrazno nas lažu, oni koje smo birali, koje plaćamo da brinu o nama, našoj sigurnosti, čuvaju neovisnost, samostalnost suverenitet države, nas dovodi do letargije, depresije i filozofije: Baš me briga. To nije dobro. Malo nas je, al’ nas ima.
 
Krajne je vrijeme da kao građani ove države pokažemo našu snagu, da se ne mirimo s ičim nametnutim, izvana ili iznutra, da ne dopustimo da nam se rugaju, marginaliziraju nas, osiromašuju i prave budalama, gori od nas, pri čemu se materijalno bogate i uspinju po društvenoj i političkoj ljestvici, kumuliraju osobnu i političku moć, bildaju svoj ego,  predstavljaju nas u Europi i svijetu, odlučuju o nama, sramoteći nas pritom, jer se preko njih, njihova ponašanja i djelovanja stvara loša slika Hrvatske, u svakom pogledu, zbog čega nas zaobilaze strani investitori. Koga briga za to? Brinemo se o fotografijama aktualnog ministra, koje bi mogle biti fotomontaža, ali i ne bi, ovisno kako se gleda, iz kojeg se kuta gleda i za koju namjenu su te fotografije puštene u javnost. Soficistirana fotomontaža? Kaj god! Kad je nešto  sofisticirano, posebice vrhunski, ne može “pasti” na trivijalnosti i banalnosti, vrhu cipele, remenu sata, prstena na krivom prstu. Može se pila i okrenuti. Možda je na glavu montirano tijelo?
 
Iskreno:  koga to zanima? To je jedna velika smrdljiva prljavština, bez obzira tko ju je osmislio, napravio, komu i za što služi, koja ne zavrjeđuje medijsku pozornost, a kamoli analize DORH-a i ostalih relevantnih institucija. Nekakav domaći naturščik koji si je umislio da je Goebbels se malo jače zaigrao i odvratio tom igrom pažnju većeg dijela javnosti od pravih afera, gorućih problema, onoga što se ispod svega valja. Nikakvi ničiji veliki intervjui u bilo kojem mediju ne mogu nas uvjeriti kako je sve u redu, kako napredujemo, kako su životni i ostali uvjeti u Hrvatskoj sve bolji i bolji, kako se misli na dobrobit svakog pojedinca, kako se naše društvo razvija, u svakom pogledu, kako država jača po svim odrednicama, kako smo jednaki u svemu sa svim članicama EU-a, kako smo sukreatori međunarodne komisije, kako nitko nije kriv za propalu nabavu borbene eskadrile, kako non paper ne postoji, kako se ne će dozvoliti nikakve ucjene nikoga prema vladi, kako visoki državni dužnosnici prvenstveno rade za narod, kako rastemo i razvijamo se, samo što mi to ne vidimo, kako smo ravnopravni u spolovima, kako je sposobnost izgurala podobnost, kako će najbolji biti na izbornim listama, a usput nam se poručuje da ne znamo čitati, brojiti, potpisati se…
 
Unatoč mnogobrojnim spinovima, PR uratcima, velikom trudu istaknutih  pojedinaca, državnih dužnosnika, liderima političkih stranaka, nitko više nikome ne vjeruje, pogotovo kad sat vremena na televiziji slušamo čiste ispraznosti, grebanje po površini, ponavljanje floskula, napamet naučene odgovore, brzo govorenje da se što ne ispusti od štreberije, verbalno silovanje voditelja i gledatelja. Tko to u nas više uopće gleda i sluša? Tome se više ne možeš niti smijati, jer te to vrijeđa, na više načina, kao ljudsko biće prosječnog obrazovanja i relativno zdrave pameti, koje je sposobno prepoznati laž od istine. Jedino je za nadati se kako to ne će više trajati dugo. Malo pomalo narod se osvješćuje. U javnost izlazi sve više obrazovanih, sposobnih, “čistih” i za “borbu” protiv svih zala i negativnosti, spremnih ljudi, koji će svojim djelima pokazati da znaju, hoće i mogu, na samo za sebe, nego za narod i domovinu. Ne znam samo zašto branitelji na sve ovo šute. Zar više nema šatora?
 

Ankica Benček

Povezani članci

Plenkovićeva cenzura – najjača cenzura

hrvatski-fokus

Leteći cirkus na relaciji Zagreb-Knin

HF

Bilderberg nije slučajno bio u Dresdenu

HF

Pragmatični šešeljevci osvojili apsolutnu vlast u Srbiji

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...