Gradovi Branke Mumalo

Dobar dio ovoga ciklusa karakterizira sumrak, nestanak dnevne svjetlosti, zima, hladnoća…

Suvremena hrvatska umjetnica, fotografkinja iz Dubrovnika, Branka Mumalo, autorica je nekoliko zanimljivih i privlačnih ciklusa, od izvanredne serije aktova, niza kolor fotografija (neba i mora i onoga između njih), ali i brojnih crno bijelih fotografija posvećenih pojedinom istaknutom, ključnom simbolu mnogih stranih gradova, gradovima samim.

Ciklus GRADOVA Branke Mumalo na određeni je način i putopis ali i sjećanje na vizure, mirise i zapamćene osjećaje nastalih tijekom posjeta pojedinim dalekim ili bližim okupljalištitima ljudi, većinom mnogobrojnih, s karakterističnom arhitekturom. Dobar dio ovoga ciklusa karakterizira sumrak, nestanak dnevne svjetlosti, zima, hladnoća i ponegdje potpuna opustjelost prostora,.doista kako je to biti sam u velegradu, na širokim avenijama, isapod povijesnih zdanja u kojima su se odvijala i poznata i nepoznata zbivanja, sve što povezuje ove teme jest isto nebo, samo isto nebo. Svi su ti gradovi toliko slični a i međusobno toliko različiti i nesukladni s ostalim svijetom.

Tamni ciklus gradova Branke Mumalo ističe u prvi plan dehumanizirani prostor, supremaciju hladne i otuđene arhitekture, zaboravljenost naslijeđa, prazninu.

Nekada je bio popularan termin a l i n e a c i j a, problem otuđenja čovjeka u suvremenom društvu, bespomoćnost i nelagoda modernog čovjeka u kreaciji koju je sam stvorio.

Možda će neko reći, možda su ova samo fragmenti sjećanja ili tek površno prisjećanje na davno ili nedavno doživljeno, gotovo zaboravljeno i od puta je ostalo sjećanje na fotografiranje iznimnih produkata suvremenog urbanizma i arhitekture.

Možda se fotografkinja samo pita, gdje se izgubio čovjek, jesu li te moćne ili sasvim  neugledne građevine jedini trag njegova postojanja? Je li se u njima najbolje prepoznaje razina civilizacijskih dosega, humanizam, ljubav, prijateljstvo, život?

Miroslav Pelikan