Miša Đurković kod niškog specijalca

U velikosrpskim planovima Pakrac igra važnu ulogu

Dr. Miša Đurković je rođen u Beogradu 24. VIII. 1971., a odrastao i školovao se u Kruševcu. Godine 1990. bio u JNA u Zadru u „Školi rezervnih vojnih oficira“. Kasnije se školovao u Beogradu i u Engleskoj. Bavi se političkom i pravnom teorijom, fenomenima popularne kulture i procesima europskih integracija. Objavio je sedam knjiga. Posebno je zabrinut za svoje sunarodnjake Srbe diljem svijeta, ali najviše za Srbe u Hrvatskoj. Obilazi srpske pravoslavne svećenike po Srbiji, Hrvatskoj…, piše putopise i drži predavanja. Kao i svaki domoljubni „velikosrbin“ u svojim predavanjima nastoji pomoći savjetima. Kako to radi možemo vidjeti na nekoliko primjera u napisima u beogradskoj Politici, čiji je stalni suradnik. U članku pod naslovom Kroz Zapadnu Slavoniju od 11. II. 2019. (http://www.politika.rs/sr/clanak/422500/Kroz-Zapadnu-Slavoniju) Đurković ističe da su »Svi manastiri u eparhiji oživljeni i imaju bar po jednog ili dvojicu monaha«.

Miša Đurković

Na početku naglašava kako proslava Svetog Save za Srbe u "regionu" tijekom posljednjih godina »polako postaje jedan od ključnih identitetskih simbola kojim se povezuje osjećaj zajedničke pripadnosti. Od Slovenije, preko Hrvatske, Republike srpske, Crne Gore, Makedonije i Srbije ova proslava svake godine biva sve masovnija, bogatija i svečanija. Za naše ljude, posebno u ovim novoformiranim državama, mnogo znači i dolazak poznatih srpskih intelektualaca koji tom prilikom održe besjedu, obiđu znamenitosti i upoznaju se ili ponovno sretnu s lokalnom srpskom zajednicom«. Već iz ovoga kratkog isječka iz njegova putopisa iz Pakraca uočavamo kako negiranje Hrvatske, hrvatske države, hrvatske nacije i hrvatskoga naroda od strane Srpske pravoslavne crkve nije izoliran slučaj, nego da je to sustavno i plansko negiranje postojanja svega što je hrvatsko. Đurković je ovdje spomenio Hrvatsku, a ne njezine pokrajine, poput srpskog patrijarha Irineja Miroslava Gavrilovića, ali nije spomenuo Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, što znači da ih svojata. Isto kao što to čine SPC, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin ili Ivica Dačić. U nastavku Miša Đurđević spominje da je prošle godine imao predavanje u Baru ne spominjući da Bar nije srpski već trenutačno crnogorski, odnosno ne spominjući da je Bar na jadranskoj obali do 1946. kroz cijelu povijest bio – hrvatski i katolički. U nastavku se hvali da je na poziv vladike Jovana Ćulibrka održao predavanje »na centralnoj svetosavskoj proslavi Eparhije pakračko-slavonske, održanoj u Slavonskoj Požegi«. Ne u Požegi, nego u "Slavonskoj Požegi", za njega očito i dalje pandanu Užičke Požege u Srbiji, jer za njega su političke granice samo – privremene.

Hvali vladiku Jovana (Zenica, 16. IV. 1965.) da je formirao »lijepu ekipu oko sebe«, koja je »za pet godina postigla dosta rezultata«. Posebno ističe to što je sjedište eparhije vraćeno iz "manastira Jasenovac" u sam Pakrac. Za hrvatskoga arhitekta njemačkoga podrijetla Hermanna Bolléa (Köln, 18. X. 1845. – Zagreb, 17. IV. 1926.) kaže da je njemački arhitekt. O pravoslavnom hramu i vladiki Jovanu u Pakracu ovako piše Đurđević: »Pored hrama je kuća u kojoj živi vladika okružen svojom osobnom bogatom bibliotekom, crtežima, kolekcijama ploča i diskova, vojnim insignijama koje je dobio od kolega padobranaca i specijalaca tijekom boravka na Kosmetu.« Tako nas Đurđević podsjeća tko je ustvari pakrački vladika, koji je u Pećkoj patrijaršiji na Kosovu bio tijekom agresije Srbije na Kosovu 1999. godine. Osim što je bio na Kosovu i kao "episkop lipljanski" i posvećivao niške specijalce prije vojnih akcija, Jovan Ćulibrk često boravi u Jeruzalemu gdje predstavlja "Odbor za Jasenovac" i gdje je magistrirao na "historiografiji holokausta u Jugoslaviji". Vladika Jovan ujedno je i »podoficir« i »rezervist« zloglasne specijalne 63. padobranske brigade iz Niša, gdje je naučio skakati padobranom.

Pišući o Pakracu danas Miša Đurđević ovako zapisuje: »Od zanimljivih novina u gradu je i spomenik prvom predsjedniku FK Partizan i hrvatske države. Postoji plan da se u gradu podigne spomenik još jednom značajnom stanovniku Beograda Slobodanu Seleniću, koji je u njemu rođen. Inače iz ove eparhije su mnogi naši velikani poput Grigora Viteza, Vladimira Velmara Jankovića, Miloša Đurića ili Peđe Stojakovića. U gradu živi oko 4.000 ljudi, a Srbi koji su ranije bili relativna većina od 45 posto, danas čine oko 20 posto i imaju zamjenika gradonačelnika«. Nikako nije mogao, ili htio, spomenuti imenom i prezimenom čiji se to spomenik nalazi usred Pakraca. Zalaže se za vjersko širenje srpske pomoći pomoću SPC-a i podsjeća da do 1984. u Jasenovcu nije bilo nikakvoga pravoslavnoga vjerskoga znamena, a da se zadnjih godina u tom mjestu na Savi – dakako iz političkih razloga – rascvjetala nazočnost SPC-a. Piše o planovima vladike Ćulibrka da se oko jasenovačkoga "manastira izgradi ozbiljan centar za istraživanje stradanja u dvadesetom vijeku", te da za taj pothvat ima "podršku cijelog Sabora i veliku pomoć najstarijih vladika". I što reći na kraju, osim da je Miša Đurđević dobar engleski đak.

Pavao Blažević