Bujne šume zaslužuju hvale, a ne ruke što ih pale! Sve što zora rodi, danom sretno hodi. Kroz bol snagu upoznaj, jer i trpljenju brzo dođe kraj. Ne hvali se da si već na dohvat cilja, sve dok do njeg makar samo jedna stepenica ima! Usprkos u sretan ishod vjeri, svoje korake dobro odmjeri! I vrata nada imaju svoje vrijeme rada! Doktor bolesniku prepiše lijek, ali ga ne može spasiti zauvijek! Česte promjene klime ne nalažu mijenjati i svoje ime. Djeca nisu plodovi zle mijene, već ljubavi muškarca i žene. Za kog zakon poštenja ne vrijedi, vrlo brzo u tamnici posijedi. Dužnom se i lijepa riječ čini – ružnom! Od sveg blaga na ovome svijetu najveća je sreća – u djetetu! Dok smo zdravi i zdravoga duha, radujmo se i korici kruha! Bujne šume zaslužuju hvale, a ne ruke što ih pale! Ne dajmo ni kaplji pitke vode da u tuđe zdence ode. Pitka voda i jestiva hrana od svake su bolesti nam brana. Ne čini zlo susjedu, jer i njegove riječi bolno ujedu. Ne daj krdu tuđeg stada da u tvome toru vlada! Nit se kloni, niti se pokloni, već i u mutnu vodu zaroni. Nije velik tko visoko leti, već je velik koji na cilj sleti. Ne bojmo se mi od praznih riječi, već otrova koji govor priječi! Svakom svoje – al' i meni moje! Tuđina je samo privremeni dom, u kojem se prepoznamo po jeziku svom! Tko riječi materinske redovito ne lašti, meta je zlobnoj mašti. Ograde, pa bile i zlatne, oraču nisu podatne. Pohvale dobru ne moraju biti milozvučne, već – poučne! Malkica Dugeč, 7. 12. 2018.