Hrvatski Fokus
Društvo

Veljača je vrijeme karnevala i maskenbala

Predstavljena knjiga povjesničara Gorana Borčića Splitski krnjevali

 
 
Povijest splitskih krnjevala na četiristotinjak stranica, praćenih arhivskim slikama i fotografijama, prikazao je povjesničar umjetnosti Goran Borčić u monografiji „Splitski krnjevali“, objavljenoj u nakladi Etnografskog muzeja Split.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/02/pozivnicazagreb1.jpg
Veljača je vrijeme karnevala i maskenbala koji se obilježavaju u svim krajevima Hrvatske. Karneval je još od srednjeg vijeka bio vrijeme kad su se privremeno mijenjali odnosi moći u društvu i nekažnjeno mogle kršiti moralne i društvene norme. Na taj se način narod mogao još jednom prepustiti strastima prije razdoblja odricanja. Pokladni utorak ili Fašnik je posljednji dan prije Pepelnice, Čiste srijede, koja označava početak Korizme. To je pomični blagdan koji pada točno 47 dana prije Uskršnje nedjelje. Za narod je vrijeme prije Korizme postalo vrijeme neobuzdanog uživanja u hrani, piću i zabavi pod maskama. Karneval se naziva i pokladama, što dolazi od starohrvatskog glagola 'klasti' – prerušavati se. Običaj poklada rasprostranjen je po čitavoj zemlji, od panonskog i dinarskog do jadranskog područja, a svaki kraj nosi i svoje specifičnosti u običajima i hrani koja se u to vrijeme obilno priprema i jede. U Hrvatskoj su uz poklade vezani i mnogobrojni narodni običaji, usredotočeni na spaljivanje Princa karnevala, lutke od slame i krpa koja smrću plaća za sve ljudske grijehe i zlo koje se dogodilo u protekloj godini.
 
Ne zna se točno kad su krnjevalske svečanosti osvojile našu stranu Jadrana, no u svemu slijedeći tradicijsko naslijeđe od antike, vjerojatno su se održavale od pamtivijeka. Najraniji su zapisi iz Dubrovnika, a prije gašenja Republike pokladne su svečanosti imale javno i političko, a ne samo pučko značenje. Bilo je to slavlje svih staleža grada i okolice, a narodnom veselju pred dvorom prisustvovao je i knez. Pisane su „Pjesni od maskerate“, prigodno opscene i lascivne, a u doba renesanse splitski su plemići nosili velike tabelune s programom „Bene vivere et laetari – Dobro živjeti i zabavljati se“, dok je glavna uloga u maškaradi pripadala tovaru, pobjedniku i simbolu slatkog života. Marko Marulić u 16. stoljeću piše pjesmu „Poklad i korizma“, a opisavši krnjevalsko orgijanje i hranu na stolovima bogatih plemića, on zamišlja kako je na raskošnu gozbu kneza Poklada, koji oko vrata nosi ogrlicu od kobasica, a u ruci bocu vina, provaljuje Korizma s četom fratara i rastjeruje sve maškare. Ivan Slamnig naslućuje da je „Poklad i Korizmu“ izvodio upravo Marko Marulić na splitskim trgovima, recitirajući pred oslikanom scenografijom, kako stoji u jednom izvještaju iz 1518. godine.
 
Splitski i dalmatinski karnevali imali su decenijama svoje karakteristike. U gradu u kojem je specifičan humor začinjao sve životne manifestacije karneval se odvajkada dočekivao kao događaj godine, kao doba u kojem je smijeh još raspojasanije odjekivao uz pucnjeve prangija, uz korjandole i konfete, puline i glazbu s teča, pijata, gradela i bronzini, uz berekinade društva 'cukuni', koji bi pri koncu svega pravili 'konat' s lukulskom večerom: makarunadama, zečevinom i tinguletima.  Govorilo se nekada da je splitski karneval bio odmah poslije onog u Nici, koja je bila čuvena u Europi. 
 
Od najstarijih vremena splitski su se pučani osobito radovali Tustom četvrtku koji se slavi četiri dana prije Pokladnog utorka. Nekada su se u Splitu slavila oba zadnja pokladna četvrtka: jedan je bio 'gospodski', a drugi 'siromaški'. Većom demokratizacijom to je ukinuto, i slavio se samo zadnji Tusti četvrtak. Govorilo se da bi na Tusti četvrtak 'cila arja nikako drugovačije vonjala'. Po jednom drevnom običaju toga se dana 'žrtvovalo vola'. U gradskom obredniku s početka 18. stoljeća piše da je „zakupnik desetine klaonice dužan na Tusti četvrtak prirediti sječu glave volu…“. Obredu su morali pribivati gradski knez (odjeven u svečanu službenu odjeću) i suci. Obezglavljenoga vola poslije se okretalo na ražnju na veliku radost poslovično gladnih pučana. Nakon pada Mletačke Republike (1797.) vol se više nije pekao, ali je ostala navika da se dobro pogoste bogati i siromašni. Još početkom 20. stoljeća duhoviti splitski gradonačelnik Vice Mihaljević običavao je prirediti svečanu večeru njokadu ili makarunadu za gradske čudake (ridikule). Ošišani, obrijani i isprani stizali su u svojim 'svečanim' zapravo starim i zakrpanim odijelima izgladnjeli: Toni Pelavi, Pipe Kržljavi, Gire Ubavi, pa Bačić, Peverin, Pampan, Solferin, Ćenćo, Bafar, Trifunta, Moska Čuvitar, Čičola, Cike, Gobo Augustin, Stipe Igra, Pušće, Makarin… i deseci ostalih. U strahu da 'ne zakasne', pojavili bi se mnogo ranije. Tako je Tusti četvrtak nastavljao biti najsretnijim danom splitske sirotinje.
 
Istoga dana poslije podne u nekadašnjem kazalištu (koje se nalazilo u sklopu Kneževe palače na Pjaci) izvodila se vesela predstava, a navečer održavali raskošni krabuljni plesovi i igrana je moreška. Rušenjem kazališta na Pjaci, krabuljni plesovi premješteni su u provizorno Veseljkovićevo drveno kazalište u lazaretu. Na obali je održavano natjecanje u 'kukanju'. Momci bi se penjali uz lojem podmazani jarbol na vrhu kojeg su bile obješene privlačne gurmanske delicije. Polovicom 19. stoljeća, točnije 1865. godine, krabuljni plesovi u Splitu su održavani u kazalištu, Casinu, palači Milesi na Voćnom trgu, palači Tartaglia, palači Cindro i po drugim privatnim kućama u gradu i Velom Varošu. Posljednjih dana karnevala u Bajamontijevu kazalištu priređivana je tombola, a plesali bi se kvadrilja, žiger, albo, pajacet, prižunera, kontradanca talijana i violetta alla dišperada a posebno monfrina. Najbolje organizirani plesovi krabulja priređivani su u 'Salu Imperator' u Bosna ulici, gdje bi i 'mrtvi balali'. Na Kruševića guvno u 'Salu Diana' bili su već početkom druge polovice 19. stoljeća izuzetno posjećeni i dobro organizirani balovi. 
 
U Splitu je na Pokladni utorak bilo najveselije. Stariji svijet, žene i ljudi Splićani, išli su samo dva puta na godinu na Rivu i to na Sudamju i na dan poklada i u ta dva dana dobiju toliko materijala da mogu cijelu godinu o tome govoriti. Od ranih jutarnjih sati čitav bi grad bio na nogama. Po kućama se dotjerivalo kostime. U dvorištima prijevozna sredstva: kare, kočije, automobile. Zadnji dan poklada valjalo je što luđe proslaviti. Po Rivi je bila šetnja samo do Ave Marije, a onda su momci i cure išli na večeru, pa bi navratili i na Pjacu. Popodne se Rivom šetalo i prošlo bi na stotine klapa maškara koji bi prije svega prošli preko Varoši, a potom bi se spustili na Rivu. Bilo ih je i na konjima i na magarcima. Bilo je i Turčina koji su pušili iz čibuka, te drugih narodnosti, zatim crnih, žutih, crvenih te različitih zanata: inženjeri, pjesnici, filozofi, lupeži, ribari, konobari, ljekari i td. Od ženskih bilo je: guvernanti, gospođa, sluškinja itd. Kod samostana sv. Franje digao bi se ciganski tabor, pa bi njihova djeca hvatala mlade Splićane da im gata iz ruke. Bilo je maškara obučenih svakako. Većina ih je bila strašna, jer su na sve drugo sličili samo ne na ljude, a osobito je tako izgledala jedna poveća 'tovarska klapa'koja je i svoje tovare, oblačila u maškare. Njima bi obukli čarape i gaće, a na glavu bi im stavili velike strijače iz koje bi mu virile magareće duge uši, dok bi im na oči zapeli sa žicom za uši naočale od limunove kore.
 
U Troccolia na Gospodskom trgu spominju se 'divertimenti ka nidir'. U listu 'Avvenire' objavljeno je 1878. godine kako se u pokladni utorak na Rivu sleglo mnoštvo maškara u povorci koju je organizirao hotelijer Troccoli koji se vozio na čelu povorke u raskošno okićenoj kočiji. Navečer se na Gospodskom trgu, čiji su prozori bili prepuni gledatelja, okupilo oko 8000 ljudi. Nasred trga bilo je podignuto stratište gdje je malo prije ponoći doveden Krnje (Arlecchino Batocchio) kojeg su pratila dvojica vrhovnih Svećenika i počasna straža s helebardama. U povorci je bilo mnoštvo krabulja sa zastavama i bakljama, a na kraju povorke stupao je 'tabor bašibozuka' koji su navodno pobjegli iz Bugarske. Kada je glazba zasvirala monfrinu svi su zaplesali oko stratišta, a poslije pročitane presude Krnje je postavljen na lomaču te je spaljen, a iz njega je izbio raznobojni vatromet. Sutradan, na Čistu sridu, po starom običaju, Splićani su sve do Drugoga svjetskog rata masovno odlazili u Vranjic proslaviti početak velikog korizmena posta. Tamo bi tamanili košare: kućica, nanara, volaka, prstaca, prilipaka, ljuštura, mušula ili dagnji. Bilo je i 'crnih rižota', a sve se zalijevalo litrama opola i crnoga…
 

Nives Matijević

Povezane objave

Graditelj i arhitekt iz Trogira

HF

Moja Domovina

HF

Samoposluga SolidarnoST

HF

MUDROSITNICE – Toplina riječi materinske

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više