AACHEN – Gospodarski i vojni imperij

Strašna prijetnja koja stoji nad europskim kontinentom

Dana 22. siječnja 2019. potpisan je sporazum između Francuske i Njemačke u Aachenu koji stvara njemačko francuski imperij – gospodarski i vojni i koji je prijetnja obstanka svim državama članicama. O kakvoj je prijetnji riječ pomno pročitajte. A hrvatsko prihvaćanje eura je dio klopke koja može vrlo tragično završiti po hrvatsku državu i hrvatski narod. Nisam primijetila da je u našoj javnosti poklonjena ikakva pažnja ovakvom presudnom povjesnom događaju.

FRANCUSKO-NJEMAČKA UNIJA JE POSLJEDNJI KORAK PREMA EU-ovu IMPERIJU

Dana 22. siječnja 2019, godine francuski predsjednik Emmanuel Macron, zajedno s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, potpisao je sporazum o bilateralnoj suradnji koji obećaje ujediniti Francusku i Njemačku na način na koji nije nitko sanjao od vledavine Karla Velikog u devetom stoljeću. To je bila očita namjera o čemu svjedoči potpisivanje ugovora u gradskoj viječnici Aachena, u gradu koji je bio povijesna prijestolnica starog Karolinškog carstva. Ovaj novi ugovor su prihvatile mnoge europske i svjetske elite. Međutim, to je izazvalo zabrinutost među euroskeptičnim državama Srednje Europe, te Italije, pa čak kod nekih u Britaniji, a da ne spominjemo nacionalističke i anti – EU stranke i same građane Francuske i Njemačke.

Ovaj francusko-njemački sporazum predstavlja vrhunac dugogodišnjih pokušaja vodstva Europske unije da pomakne blok iz labave federacije nacionalnih država ujedinjenih gospodarskim pitanjima u stvarnu centraliziranu, nadnacionalnu cjelinu sličnu federalnoj republici poput Sjedinjenih Američkih Država ili Njemačke, u kojima bi države članice izgubile veći dio suvereniteta koje su do sada uspijevale zadržati u sustavu koji kontrolira nekoliko neizabranih elita koje su se udružile s korporacijama, multinacionalnim bankama i medijskim sustavima i koje bi imale gotovo neograničenu kontrolu nad životima i slobodom država članica. Je li to bila ili nije originalna završnica osnivača Europske unije može se ostaviti za raspravu, no jasno je da je upravo to bila putanja koju je zacrtala Europska unija po vlastitom priznanju. Isprva su mnogi Europsku uniju gledali samo kao način da se ojača kontinentalno gospodarstvo olakšavanjem trgovine kretanjem dobara i ljudi kroz gotovo nepostojeće granice, ali i kao lijek protiv nacionalističkih pobuda mnogih država članica. Čitav sustav je bio prodan po prvoj premisi tako da su se pridružili mnogi narodi koji su oklijevali pridružiti se bloku. Onaj drugi dio plana je bio neprekidno prisutan i to je razolog da je sad čitav projekt izašao u prvi plan. Najveće pristaše ujedinjene Europe bile su uvijek ekonomske elite koje su željele pretvoriti drštva u atomizirani zbir pojedinaca lišenih svih nacionalnih i etničkih poveznica, pojedinaca koji će sebe vidjeti jedino kao usamljene članove velike mase čovječanstva čije se cijelo postojanje zasniva na beskrajnoj potrošnji jeftino proizvedenih potrošnih dobara bez imalo interesa ili brige za sudbinu njihovih širih zajdenica i njihovog nasljednika koji će u njihovim zemljama živjeti. Ovaj san se već ostvario u Sjedinjenim Državama Amerike, raju kapitalističke potrošačke kulture, gdje su pojedinci i njihova neposredna prava i potrebe ostvareni uz  izostanak brige za društvo koje je trajno utemeljeno na zajedničkoj kulturi, tradiciji i ukupnim zajedničkim vrijednostima.

Europa stoji u najoštrijem kontrastu prema tom društvu. Europa je kontinent s mnogim kulturama i subkultruama od kojih je svaka obstojala tokom stoljeća. Svaka od tih kultura je isprepletena i utkana u kolektivni duh koji predpostavlja opći interes nad pojedinačnim, tradicionalni nad novim, nacionalni život i vrijednosti nad prolaznim pomodarstvom masovne proizvodnje. Istina da ovaj opis Europe može biti idealiziran u usporedbi sa životima mnogih, a posebno u usporedbi, u današnje vrijeme, s onim dijelovima ekonomski razvijenog kontinenta. Ali gore opisano je  još uvijek snaga i ideal koji  je stvorio europskog čovjeka čiji je pogled na svijet seže dalje od sadašnjeg vremena i onog što nam se podvaljuje danas.

Sanu Europsku unije uglavnom najbolje predstavljaju težnje njenog vodstva koje hoće taj tradicionalni duh pretvoriti u ideal stvaranja Sjedinjenih Država i ostvarenje njihovih ideala i vrijednosti. Po svim zlokobnim motivima europske elite vjerojatno vide društvo utemeljeno na takvim idealima kao praktično za ostvarenje njihovih financijskih ciljeva. Što manje ukorijenjena osoba, što više individualnih – pojedinačnih jedinki koje su sklone voditi računa samo o svom vlastitom blagostanju za koji su spremne živjeti i umrijeti. Stabilne nacije s mladim i zdravim podmlatkom se smatra za nepogodne za njihove ciljeve. To je dovelo do nametanja dvije, bez ikakve sumnje, najveće razorne mjere protiv siromašnih država članica:

1. Nametanje najoštrijih mjera štednje najsiromašnjim državama sa stagnirajućim rastom populacije i

2. Poticanje masovnih migracija kao „riješenje problema opadajućeg broja rođenih“ koji je posljedica nametanja oštrih mjera štednje.

Prvo: Najprije Vodsto Europske unije nameće najoštrije mjere i privatizaciju javnih službi onim nacijama koje su već uvukle u svoje programe zaduživanja. Velike svote su posudili zemljama koje nikada neće moći vratiti te dugove. Neplaćanje dovodi do nametanje strogih mjera koje utječu ne samo na radnike i starije osobe koje već ovise o mirovinama za svakodnevni opstanak, nego i mladi u naciji nisu u stanju zaraditi novac kojim bi im omogućio  stupanje u brak i stvaranje stabilne obitelji. U mnogim slučajevima prisiljeni su bježati u inozemstvo ostavljajući prazna radna mjesta u zemlji.

Drugo: Stvara se potreba za masovnim migracijama kako bi se ublažio taj nedostatak radnika uzrokovan odlaskom mladih. Veliki broj nekvalificiranih imigranata doveden je pod izgovorom popunjavanja radnih mjesta. To je samo izgovor. Mnogi od njih jednostavno nikada ne rade već primaju javnu pomoć. Rezultat tih politika je dvostruko smanjiti mladi naraštaj dotične nacije i osiromaštiti je a zatim zamijeniti prvotno stanovništvo novim stanovništvom koje nema povijesnu vezu s tom nacijom, njenom kulturom i vrijednostima. Zamislili su da bi rezultat migracija bio stvaranje država sa stanovništvom različitog porijekla, a ne historijski povezanog stanovništva, kojima ne bi sjedinjujući faktor bio zajedničko porijeklo, tradicija i kultura u zemlji kojoj žive, nego bi bili i sami oblik masovno proizvedenih  proizvođača u društvu stranom tradicionalnoj Europi ali vrlo sličnom društvu Sjedinjenih Država Amerike. Činilo se da globalistima ide sve glatko prema njihovim planovima ali onda iznenada dogodio se čudesni uspon nacionalizma i populizma diljem zemalja Europske unije, počev od 2010.

Ubrzo je pružen snažni otpor elitističkim  planovima. Stanovništvo raznih naroda počelo se buniti protiv vlastitih izabranih vođa koji su surađivali s vladajućom od nikog izabranom Brusselskom EU elitom. S tradicionalne ljevice pojavili su se oni koji su osuđivali sramotne mjere stroge nametnute štednje nedemokratski nametnute radničkoj klasi, starijim osobama, mladima i drugim ranjivim članovima pogođenih naroda.S tradicionalne desnice došli su oni koji su se usprotivili prisilnim migracijskim politikama koje pretvaraju njihovu domovinu u gotovo neprepoznatljivu masu ljudi koje nemaju nikakvu ili bilo kakvu trajnu vezu s njihovom domovinom, narodom i kultrurom. Kako je vrijeme prolazilo te su dvije grupe počele polako shvaćati da međusobno dijele više zajedničkog nego što je navodna dihotomija: lijevo – desno. Novi populizam i masovni pokreti protiv ustroja koji se formirao posljednjih godina rade na ostvarenju istih ciljeva. To će biti obnova istinske europske civilizacije i još više,  postaviti  će se pojedinca, zajednicu, narod i ono što je još važnije, obiteljski život, na prvo mjesto u društvu, a ne profiterski model masovne produkcije, potrošnje, pretjerivanja,  individulalizma, života za trenutak, na koje nas sile elite kao na jedinu moguću dugotrajnu opciju. Najbolji primjer da se ovo događa su Žuti Prsluci, pokret niknuo u Francuskoj krajem 2018.

Oni ne izražavaju samo pobunu običnog Francuza protiv hladne, neoliberalne politike i zamjene stanovništva migrantima Macronove vlade nego uspijevaju sastaviti listu za politiku koja nadilazi tradicionalnu Lijevo – Desnu koncepciju u politici. Za sve nalaze pragmatična rješenja  i za slučajeve koji toliko muče tu zemlju.Eto razloga zašto su globalne elite koje kontroliraju Europsku uniju očajne posegnule da ostvare jači plan kontrole Europe stvaranjem Francusko-Njemačke super države. To je njihova nada da uobliče Uniju dviju najvećih država EU kao blok za stvaranje jače ekonomske i čak vojne dominacije na kontinentu. Plan je da se onemogući bilo kakav otpor kontroli Brusselsa smatrajući otpor prijetnjom Francuskoj i Njemačkoj i na koji pokušaj bi mogao biti odgovor financijski i obrambeni protudar. Ukoliko se  druge države Europe ne udruže kao neka vrsta prethodnice, avangarde, misleži tu na Srednje europsku grupu Višegrad, moć francusko-njemačke elite će samo rasti i gušiti svaki otpor protiv sebe i organiziranje bilo kakve sile koja ima stvarnu moć.

Kao zaključak, Europa ima pred sobom dva izbora: Da bude loša kopija one nacije preko Atlantika do točke da bude čisti klon Amerike i njenih potrošačkih vrijednosti s gubitkom većine svog izvornog europskog stanovništva ili da se nastavi boriti i sporiti da sačuva, i može se samo nadati, da oživi svoje tradicionalne principe koji su je učinili primjerom najveće i najjedinstvenije civilizacije koju je čovječanstvo ikada stvorilo. Europa koja bi bila potpuno amerikanizirana i globalizirana ne bi bila uopće Europa nego neka vrsta skup pojedinaca bez korijena, bez duše, atomiziranih koji su došli da dominiraju, dezintegriraju temelje starog društvenog poretka koji je zapadni čovjek stvorio kroz tolika stoljeća. Ovo je strašna prijetnja koja stoji nad europskim kontinentom.

Robert Kearney, https://newscompact1.wordpress.com/2019/02/09/the-franco-german-union-last-step-towards-an-eu-e

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)