Hrvatski Fokus
Vanjska politika

GEOPOLITIKA – Ruske kineske brige

U vrijeme preslagivanja na Zapadu, Rusi i Kinezi moraju i trgovati i surađivati

 
 
Mnogi analitičari, političari, geopolitičari, geopolitikanti… smatraju kako se jedno polarna, skoro sam napisao „jedno-spolna“, odnosno „isto-spolna“, slika svijeta ubrzano mijenja. Amerika kao neko vrijeme jedina globalna supersila, u društvu  svojih „mlađih“ zapadnih i inih saveznika diljem svijeta (Japan, Australija i dr.) i kao glavna promicateljica globalizma slabi, a druge sile jačaju. Prvenstveno se misli na Kinu, a zatim na ojačalu Rusiju. Kina je već gospodarski div, je li pretekla Ameriku, i kad će, nije toliko važno. Tehnološki je sasvim blizu Zapadu, sama za sebe je ogromno tržište. Zbog niza razloga, od jeftine i radišne radne snage – i još mnoštva toga – Zapad je godinama ulagao u Kini i tako joj pomogao u razvoju.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/03/0H3PlUXDRMexBCQ6T0be0Rpdc1A6FSPk.jpg
Vladimir Vladimirovič Putin osvojio četvrti predsjednički mandat
 
Kina je u međuvremenu okrenula smjer, pa se pojavila kao moćni, možda i najmoćniji svjetski ulagač u inozemstvu. Jedna od njenih glavnih prednosti je, pokazalo se, i jednostranački sustav – vlast u rukama KP Kine. Na prvi pogled paradoksalno: kompartija radikalno razvija liberalni kapitalizam, višestranačje ništa, a tržište slobodno. Kako li se tom, za njega inače „ubitačnom“ zapadnom kapitalizmu svidjela ta kombinacija. U malim državama takve kombinacije krše – Kinu ne diraju, ali to nije moja tema. Kako bilo, stara, jedna od najstarijih civilizacija, sve je moćnija. I po svemu sudeći igra polako, postupno, na vrijeme…, ali izgleda kako će „igru“ i ubrzati.
 
SSSR i Kina su ratovali
 
Rusija se počela oporavljati kad je tamo na vlast došao „car“ Putin, kako mu mi odavde tepamo. Redom, najprije Čečenija, pa onda (južna) Osetija, a stvarno Krim, zatim Donbas, „pobuna“ u Ukrajini. Stvarni povratak Rusije na svjetsku scenu ipak je Sirija. U Siriji Rusija nije imala izbor – nestankom Sirije bila bi nestala i jedina ruska baza na Sredozemlju i toplim morima uopće. Bilo je jasno kako to Rusi jednostavno ne mogu dopustiti pa ni nisu.
 
Obično se piše o tome kako Amerika, NATO i EU nastoje okružiti Rusiju, doći joj na granice, ili što bliže, ali nas ovdje ne će to zanimati već odnos Kine i Rusije, posebno u svjetlu kineskog novog „puta svile“. Kina s Rusijom ima granicu dužine oko 4800 kilometara, a tome se mogu uvjetno pribrojiti i granice s bivšim sovjetskim republikama: Tadžikistan 414 kilometara, Kirgistan 858 kilometara te Kazahstan 1533 kilometra. Ukupno te granice iznose preko 7600 kilometara, a u tim državama prisutan je i ruski, stari, i kineski, noviji, utjecaj. Nakon Drugog svjetskog rata Zapad, Amerika i ostali i SSSR nisu se oružano, izravno sukobljavali. Najkraće rečeno, ratovali su preko tuđih leđa, što je, dakako, izazivalo tzv. krize, a najteža i najpoznatija je bila ona kubanska, prije berlinska (izgradnja zida), ali one su bile pod kontrolom. Pravi pogranični rat međutim vodio se 1969. između Kine i Rusije (SSSR) na rijeci Usuri, Daleki istok, i na Amuru uz uporabu teškog topništva, tenkova, a sa sovjetske strane u pripremi su bili i raketni sustavi. Navodno su Sovjeti čak razmatrali i mogućnost nuklearnog udara.
 
Razmjeri rata, kojega su pokrenuli Kinezi, računajući kako su Sovjeti zauzeti na Zapadu (Čehoslovačka i ostalo), a formalni povod bilo je neriješeno pitanje stotina riječnih otoka na Usuriju ni danas nisu sasvim jasni. Sovjeti su u njemu bili pobjednici, mogli su krenuti i dalje, što bi, naravno, prvenstveno zbog brojnosti stanovništva, bilo besmisleno. Sukob se ubrzo smirio i prešao na diplomatsko polje. Kasnije se u ovaj sovjetsko-kineski rasjed ubacila Amerika. Deset godina kasnije Kinezi su napali sovjetskog saveznika Vijetnam (1979.) nakon što je on porazio kineske saveznike Crvene Kmere u Kamboži. Pobjedu svojataju i Kinezi i Vijetnamci pri čemu su Vijetnamci bliži istini. U vrijeme raspada SSSR-a rusko-kineska granica je postala „meka“ pa se računa da ju je na Dalekom istoku ilegalno prešao koji milijun Kineza, uglavnom na foru trgovine. Kasnije su neka doseljavanja i međudržavno formalizirana, iznajmljeno zemljište za obradu kineskim kompanijama i sl.
 
Kineski "put svile"
 
Kina ima, preko Rusije, prometnu kopnenu vezu, od Sibira do Londona. Ipak trenutno joj je daleko važniji krak koji ide preko Pakistana (dužina granice 523 kilometra), gradi prugu od granice do Arapskog mora, i to bi bio pravi „put svile“. Odatle pomorskim putem do Grčke gdje je kupila luku Solun, a izgleda i Pirej, a zatim vardarsko-moravskom „cijevi“, udolinom, u Srednju Europu – planira se čak izgradnja kanala tom „cijevi“ od Soluna do Dunava. Drugi cilj je Afrika gdje je Kina već najjači igrač, zamijenila i SSSR, ali zapadne sile, Arapski poluotok odakle se opskrbljuje s naftom i plinom, a ne samo iz Rusije itd.
 
Indija na taj projekt gleda vrlo podozrivo, smatrajući ga dodatnim zaokruživanjem iz Pakistana s kojim je zapravo u ratu koji je u fazi primirja, Kina i Pakistan su zapravo i vojni saveznici. Kina nastoji  gospodarski ukliještiti Indiju i preko Burme; u pripremi je izgradnja cjevovoda za naftu i plin. Zanimljivo je kako je u obje države Pakistan i Burma, na vlasti vojska, dok je u Kini na vlasti KP, a Xi Jinping je upravo od Narodnog kongresa dobio doživotni mandat. U inauguralnom govoru, koji je bio nacionalistički intoniran jače nego to kineski čelnici čine, pored ostaloga je rekao: „Spremni smo voditi krvavu borbu s našim neprijateljima. Imamo jake sposobnosti zauzeti pripadajuće mjesto u svijetu“, a to najvjerojatnije znači prvo. Naglasio je i kako nitko ne će uzeti ni pedlja kineskog teritorija. Ovo se prvenstveno odnosi na Tibet i Ujgure, pokrajina Xinjiang, te Tajvan kojega Kina drži svojim teritorijem, ali i na Južnokinesko more te umjetne otoke koje gradi, gdje su u igri Filipini, Japan, Vijetnam, Malezija, Indonezija, Brunei, dakako i SAD. Ne treba zaboraviti ni kinesko-indijski spor na Himalajima, a i pitanje može li se i Rusiji u nekom trenutku opet postaviti problem tih spornih „riječnih otoka“ u Sibiru.
 
Rusija i Kina su trenutno u dobrim odnosima. Gospodarski je to Rusiji važno naročito u vrijeme sankcija zbog Krima jer je Kina veliki, vjerojatno najveći kupac ruskih energenata. S druge strane Rusi su veliki kupci kineske jeftine tehničke, ali i druge industrijske robe. Ova razmjena očito ide na štetu Rusije. Kako bilo, odnosi su toliko dobri da ruska i kineska vojska organiziraju zajedničke vojne vježbe. Zajednički im je i interes u vezi krize na Korejskom poluotoku, bili su na istoj strani u Siriji, na istoj su strani, navodno, u Srbiji, Makedoniji, u vezi Kosova.
 
Je li Zapad realna prijetnja Rusiji?
 
Bez obzira što ju pritišću sa Zapada, ipak je tamo upola manje stanovnika, a o brojnosti vojski članica NATO-a da i ne govorimo. Primjerice ruska vojska samo u Kalinjingradu po ruskim izvorima broji sto tisuća vojnika, a po zapadnim i dvostruko više, da ratnu tehniku, dalekometne rakete S-400, zrakoplove i Baltičku flotu ni ne spominjemo. Posebna priča je svojevrsno što tradicionalno što novo, proputinovsko rusofilstvo bez obzira na sankcije, pisanje medija i službenu politiku.
 
Treba se prisjetiti rusko-njemačkih odnosa i veza, rusko-francuskih, pa i rusko-talijanskih. Posebno poglavlje su AfD u Njemačkoj i Marie Le Pen u Francuskoj, ali i neki desni pokreti/stranke u manjim članicama EU-a. Izuzetak je jedino Poljska, a i imamo „konja“ za prorusku trku (Pernara). Svemu treba pribrojiti još i proruske simpatije u Grčkoj, Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj, Srbiji… pa čak i u Sloveniji. Rusija i Putin uspjeli su Tursku okrenuti protiv EU-a i Amerike i dobiti na svoju stranu. Odnosi među zapadnim saveznicima su narušeni, Trump sprema neku vrstu carinskog rata, posebno prema Njemačkoj što Zapad dodatno slabi. Ameri su posebno ljuti na drugu „cijev“ Sjevernog toka – do mjere da je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko zatražio sankcije za njemačkog „starog“ kancelara Gerharda Schrödera, inače Putinova dugogodišnjeg zaposlenika na tom projektu.
 
Pored toga Trumpov slogan „Amerika prva“ u biti je neoizolacionistički, a tu su i neke njegove navodne simpatije prema Putinu i priča o ruskom utjecaju na američke predsjedničke izbore. Najnovija je uloga facebooka i britanskog istraživača društvenih mreža (Cambrige Analitica) koji je kupovao (navodno i od ruskog istraživača), istraživao i prodavao 50 milijuna osobnih podataka. Afera se izravno povezuje, preko Stevea Bannona, i s izborom Trumpa za predsjednika SAD, što opet slabi njegovu moć i moć Amerike. Sve u svemu, ako realno pogledamo Rusiji sa Zapada zapravo ne prijeti neka naročito velika opasnost. Ukoliko je još i istina, a time se „car“ hvalio, kako su Rusi prešišali Amere u naoružanju, najmanje za jednu generaciju, Putin se može polako spremati za doživotni mandat. Uostalom kineski kolega je to već učinio, a jaka i sve jača Kina graniči s Rusijom u dužini od oko 4800. Gospodarski je snažnija od Rusije, planira prvo mjesto u svijetu, ima skoro deset puta brojnije stanovništvo. Naoružava se sve više, pa ako ju i malo iz podaljega, preko „puta svile“ pritisne i iz Europe, gospodarski, pa i pokupi neke bivše i sadašnje rusofilske simpatije, eto razloga za ruske brige.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Tusk kriv za pogibiju u Smolensku

HF

Propali laboratorij globalističke utopije

HF

Angela Merkel uključila u ‘rikverc’

HF

Ruski predsjednik prijeti Ukrajincima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...