Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Kakva Makedonija “nova” il’ nikakva?

Hoće li od nje ostati samo ona pjesma Adolfa Dade Topića?

 
 
Pretprošle nedjelje u Solunu je održan antimakedonski prosvjed, a, ovisno o izvorima, govorilo se o 40 do petsto tisuća prosvjednika. Organizirale su ga grčke desničarske stranke, neke i ultra, poput Zlatne Zore, te neke i iz vladajuće koalicije, a prosvjednici su stizali iz cijele Grčke: autobusima, vlakovima, čak i brodovima s otoka, a ponajviše, naravno, iz pokrajine Egejske Makedonije, koju Grci nazivaju „grčka“. Glavna meta je, i opet, bilo ime Makedonije. Ime koje suvremeni Grci svojataju, a još sredinom devetnaestog stoljeća su smatrali kako su odatle, Filip Makedonski, došli osvajači koje su smatrali – barbarima. Kako su upravo u tijeku i pregovori o imenu, dugi već dvadeset pet godina, a „uspješno“ ih sponzoriraju Amerikanci, tako su se nedavno, i ranije, spominjale različite inačice rješenja: Nova Makedonija, Sjeverna Makedonija, Vardarska Makedonija, Gornja Makedonija Makedonija – Skoplje, Gornja Makedonija, Slavo Makedonija… U igri su i druga imena, ali kako ona  ne sadrže ime „Makedonija“ ovdje nas ne zanimaju.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/01/27251ca05b183017d760ffe5142107ca.jpg
Solunski prosvjednici su se žestoko usprotivili bilo kojoj inačici u kojoj bi se spominjala „Makedonija“. U grčkom tisku se pojavilo i rješenje nestanka, odnosno podjele Makedonije između Grčke, Bugarske, Albanije i Srbije, tako da bi po njoj graničile Grčka i Srbija. Ovo „rješenje“ je u biti stravično, osim što je prastaro nastojanje grčkog i srbijanskog osvajalaštva, jer prije samo stotinjak godina Makedonci su bili većinski narod u Egejskoj Makedoniji.
 
Stoljetno etničko čišćenje Egejske Makedonije
 
Prvo „čišćenje“, progon Makedonaca iz Grčke – krenulo je za Prvog balkanskog rata, najviše ih je tada završilo u Bugarskoj. Drugo se još jačim intenzitetom nastavilo nakon vala grčkih izbjeglica iz Male Azije početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, poslije poraza od Turske. Prastari grčki kolonisti iz Male Azije „zamijenili“ su se s Turcima iz Grčke. Helenskim kolonistima iz Otomanskog Carstva, u toj „priči“ pritiskali/istiskali su se ponajviše Makedonci. Tada je grčka država još žešće i temeljitije nastojala poništiti njihov nacionalni identitet. Glavni udar bio je na makedonski, materinji, jezik. Osim što nije bio priznat nije se mogao učiti u školi, išlo se dotle da ga se zabranjivalo na sajmovima, vjenčanjima, na ulici…, a špijuniralo se i govore li ga Makedonci u kućama, među sobom. Zbog govorenja na materinjem jeziku kazna je mogla biti i progon Makedonaca na udaljene otoke.  
 
Treć val „čišćenja“ Makedonaca iz Egejske Makedonije zbio se po konačnom slomu Markosova komunističkog ustanka 1949. Podržavao ga je Tito, a onda je Staljin, u sporazumu s Britancima, naredio prestanak podrške. Pored etničkih Makedonaca tada je izbjeglo i mnoštvo Grka, komunista, u Jugoslaviju, ali čak i do Sibira. Preostali Makedonci u Grčkoj su helenizirani i uglavnom bez ikakvih prava. Makedonce u Egejskoj Makedoniji Grci su svojedobno nazivali „domaćim“, skoro „domorodcima“ – danas, zapravo od početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, drže ih „uljezima“ do mjere da ih tamo više nema.
 
Stoljetno etničko čišćenje kao da se odvijalo negdje na Marsu, a ne u zemlji koja se diči, doduše prastarim, doprinosima europskoj i svjetskoj civilizaciji. Osobita i žestoka je to vrsta šovinizma, jednoga, u europskim okvirima, relativno većega naroda, prema jednome manjem koji onome manjem želi zatrti i samo ime. S imenom države  nestaje ime nacije, a s njim i jezik, ime jezika za početak. Kad gledam ovo ponašanje suvremenih Grka prema Makedoniji često pomislim kako „stari“ Grci nisu ni postojali.
 
Prvo dvojezičnost, onda…
 
U međuvremenu je Sobranje, makedonski Sabor, donijelo zakon po kojemu je albanski postao ravnopravan makedonskom jeziku, kojega je predsjednik Đorđe Ivanov odbio potpisati, ali u drugom pokušaju njegov potpis za stupanje zakona na snagu više nije potreban. O dvojezičnosti će Sobranje ponovno odlučivati ubrzo, osma je točka dnevnog reda na upravo započetom zasjedanju. Vodstvo prethodne vladajuće stranke, VMRO DPMNE, uglavnom je kriminalizirano, izabrao je i novo, dok su s njim koalirajuće albanske stranke ostale nedirnute već su promijenile partnera i prišle socijalistima (SDSM). Albanci Makedoncima prijete tzv. Tiranskom platformom, a „na terenu“ se odvijaju i čudni pokušaju kao što je osnivanje Albanske pravoslavne crkve u Makedoniji. Postoji i bizarni slučaj jednog Makedonca koji je u „zreloj“ dobi shvatio kako je on ustvari – etnički Albanac, pa je izabran i u Sobranje na listi albanske stranke (DUI), pri tome nit' zna pisati, nit' čitati na albanskom. Zanimljivo, davnih dana je završio agronomiju u Zagrebu(!), poslije živio u Americi.
 
Ništa čudno – svatko se može proglasiti kim hoće. Kad se ne bi znalo kako u Sobranju vlada tanka većina u kojoj je svaki glas presudan. Ovo s jedne strane unutarnje pospremanje, među Makedoncima i između Albanaca i Makedonaca, a s druge vanjsko, prvenstveno trenutno s Grcima, dosta je užurbano zbog pripreme Makedonije za članstvo u NATO-u i poslije u EU-u, Amerikancima se sada poprilično žuri. NATO, odnosno Amerikanci, su odavno u Makedoniji, u većoj ili manjoj mjeri, na temelju makedonskih poziva, 1992. i kasnije, što očito postaje nedostatno.
 
Lomljenje sa svih strana
 
Osim s grčke i albanske strane Makedonci su pritisnuti i sa bugarske i sa srpske. Nazire se neka „osovina“ Tirana-Sofija, dakle istok – zapad koja bi mogla ići prema federalizaciji Makedonije, a već se i „crtaju“ njene federalne jedinice. Godinama Bugarska daje Makedoncima državljanstvo i putovnice, a to im onda omogućava, kao građanima EU-a, jednostavniji odlazak, iseljavanje. Usput, Bugarska je jedna od europskih država koja se najbrže prazni od većinskog, bugarskog stanovništva i ukoliko se ovakav trend nastavi zloguki proroci govore kako bi za trideset do pedeset godina Bugari mogli u Bugarskoj postati manjina.
 
Trenutno je aktualno približavanje Makedonske pravoslavne crkve Bugarskoj pravoslavnoj crkvi od koje je zatražila da ju kao „crkva majka“ podrži na putu prema potpunoj, priznatoj autokefalnosti. Dio makedonskih intelektualaca tome se žestoko protivi smatrajući da će tako iz zagrljaja jedne, srpske, pasti u šape druge, bugarske crkve, a od potpune samostalnosti, neobično važne za makedonski identitet, ne će biti ništa. Na pravcu sjever-jug događa se grčko-srpski pritisak. Upravo se aktualizira i djelić tzv. puta svile, ali obrnutog od onog prastarog, s mega projektom: izgradnjom plovnog kanala od Soluna, preko Vardara i Morave do Dunava. Grci i Srbi bi tako, preko kanala, postale su pogranične države. Amerikanci bi pak na njemu rado barem ubirali „mostarinu“. Kojih li sve „komplikacija“.
 
Kako bilo, Aleksandar Makedonski, odnosno Veliki već je „pao“, naime promijenit će se ime skopske zračne luke i brisati njegovo ime, kao i što će se promijeniti i ime autoceste koji je također nazvan po njemu. Što će biti sa spomenikom mu u Skoplju, tko će znati, nu spomenici manje-više, nego što će biti s Makedonijom. Hoće li od nje ostati samo ona pjesma Adolfa Dade Topića? Nejasno je i što govori svojevrsni politički muk makedonskog pučanstva, znači li on tihu predaju ili zatišje pred buru. Ako netko „ovdje“ misli kako je Makedonija daleko, gadno se vara.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezane objave

Sedam stupova mudrosti i Sedam sestara (2)

HF

Čelnik EDA-e u Hrvatskoj

HF

Ovu vezu između cjepiva i smrti od COVID-a liberali ne govore

hrvatski-fokus

ŠOK ZA BIJELU KUĆU Kongresnica objavila video dokaze da su Bidenovi uključeni u međunarodnu trgovinu ljudima

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više