Treba promijeniti neuspješnu politiku

Jedina svjetska sila traži svoju buduću ulogu

U američkoj predizbornoj kampanji o vanjskoj se politici raspravlja samo površno. Nakon izbora u studenom predstoji načelna rasprava – i to ne samo u Washingtonu. Kada se okonča najružnija i najprimitivnija predizborna kampanja u novijoj američkoj povijesti, i kada se Hillary Clinton vrati u Bijelu kuću, tada će se morati započeti strateška rasprava o budućoj ulozi SAD-a u svijetu. A o tome se proteklih mjeseci nije govorilo, bar ne s ozbiljnošću koju ta tema zaslužuje. Iako postoji opasnost da SAD potone u Trumpovoj močvari, i dalje je to jedina svjetska sila o kojoj ovisi sudbina čitavog svijeta. Na razgovorima u New Yorku i u Washingtonu svakom posjetitelju brzo postane jasno koliko je važno imati sliku o vanjskoj slici SAD-a. Nekadašnji nadstranački konsenzus vanjskopolitičkog establishmenta više ne postoji. Pa čak ni u vrlo načelnim pitanjima.

SAD se za mandata Baracka Obame trebao više okrenuti Aziji zbog procvata tamošnjeg gospodarstva. Istodobno, na Pacifiku se trebalo odlučiti o tome tko će u svjetskoj politici 21. stoljeća imati glavnu riječ, etablirana Amerika ili Kina u usponu. No realnost je promijenila vizije. Odjednom je stigla provokacija od jedne sile koja uopće nije bila na popisu Washingtona: Rusija se aneksijom Krima i intervencijom u Siriji s hladnokrvnim cinizmom vratila na svjetsku pozornicu. Nitko više Putinovo carstvo ne naziva „regionalnom silom“ kao što je to učinio Obama u napadu oholosti.

Poznata žarišta sukoba ponovno zahtijevaju pozornost američkih stratega. SAD šalje više vojnika u Europe, odakle ih je planirao postupno povlačiti; u Izrael šalje više novca no ikada prije, a na Bliskom istoku – od Egipta do Saudijske Arabije – svjedoči autokracijama za koje se nadao da će ih zatrti Arapsko proljeće.

Što je s Azijom? Udaraju li i tamo vizije o realnost? U Kini se usporava rast. U konfliktu oko Južnokineskog mora, u otočnom prijeporu s Japanom, vodstvo Narodne Republike koristi neugodno oštre tonove. Filipinci, koji su desetljećima bili blizak saveznik SAD-a, sada pod vodstvom predsjednika Dutertea prijete Amerikancima da će ih izbaciti iz zemlje i okrenuti se Kini i Rusiji. Tu je još jedan konflikt koji budu sve veću zabrinutost: prijepor oko nuklearnog naoružanja Sjeverne Koreje. Kao posljedica bombaškog ludila sjevernokorejskog diktatora Kina i SAD mogle bi ući u ozbiljan prijepor, a u Južnoj Koreji, pa čak i Japanu, mogli bi postati glasniji zahtjevi za vlastitim nuklearnim naoružanjem, što bi moglo izazvati pravu katastrofu u Aziji.

Budući da je situacija diljem svijeta vrlo opasna, američki državni tajnik smatra da je nužno redefiniranje američke te općenito zapadne vanjske politike. Pritom se neminovno postavlja pitanje o budućem međunarodnom sustavu: Bi li se postojeći poredak, uveden nakon Drugog svjetskog rata trebao dalje razvijati i bi li u njega trebalo uključiti Kinu? Ili se taj poredak mora prilagoditi predodžbama „novih sila“, dakle Kine, Indije, Brazila, Indonezije i drugih?

Također je jasno da je uvjet za novi vanjskopolitički početak pretpostavlja da se Zapad pozabavi vlastitim problemima. A to su u prvom redu nacionalizam, populizam i protekcionizam – koji su najviše prouzročeni na domaćem planu. Da bi liberalni, prozapadni svjetski poredak preživio novo autoritarnije iskušenje koje dolazi iz Kine, Rusije ili Turske, onda Europljani i Amerikanci moraju odlučno raditi na premošćivanju socijalnih jazova u svojim društvima. Tako će izgledati agenda Zapada nakon predsjedničkih izbora u SAD-u. I u Berlinu se čeka kraj paralizirajućeg prijelaznog razdoblja u Washingtonu i polažu se nade u to da će vlada Hillary Clinton s novim elanom i ambicioznošću definirati američku ulogu u svijetu. „Hillary će prvo pokušati ponovno ujediniti Zapad. A to je prijeko potrebno“, izjavio je jedan visoki njemački dužnosnik.

Matthias Naß, Die Zeit, Hamburg