IseljeništvoPucali su i na naša vrata by HF31/01/2018 Zapalili su i mene i našu kuću Crvenih ruža je pun naš vrt, kao da nikada nije bilo rata, ali pucali su i na naša vrata, sad samo čekam svoju smrt. Oko mene leševi, mnogo krvi, k'o olovo su teška moja usta, nozdrve mi pune dima gusta, u raskopane oči ulaze mi crvi. Sve je puno teškog smrada, smrdi do pola nagorjela soba, bazdi moja raznesena utroba, moje tijelo se polako raspada. Sav sam rana i sve me boli, ne mogu iz hladnog kreveta, ležim nemoćan, noć je deveta, ostalo je još samo da se moli. Zapalili su i mene i našu kuću, gore grede i gore moje kosti, oči su mi počeli nožem bosti, u uši su mi sipali mast vruću. Bila je to osveta bez razloga, i znak da ne vjeruju u Boga, jer povrijedili nismo nikoga, ni ja, niti itko iz roda moga. Crvenih ruža je pun naš vrt, kao da nikada nije bilo rata, a da su kucali na naša vrata, izbjegli bi svoju i moju smrt… Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Pjesme koje treba spaliti)