Za zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 DM-a
INA je osnovana 1. siječnja 1964. spajanjem Naftaplina Zagreb, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak. Time je hrvatska ujedinila sva svoja naftna poduzeća kako bi centralizirali upravljanje, te nabavu nafte i deviza za nabavu nafte.
Budući je INA bila hrvatska kompanija, za razliku od drugih republika u Jugoslaviji, lakše je dolazila do deviza koje su bile neophodne za kupovinu nafte na svjetskom tržištu. Iznajmljivači soba za turiste i gastarbajteri su novac čuvali u njemačkim markama, a INA je lakše mogla kupiti te devize. Zahvaljujući lakšoj nabavi deviza, te djelomičnoj vlastitoj proizvodnji nafte iz hrvatskih nalazišta INA je stakla gotovo monopolski položaj na dobrom dijelu Jugoslavije, te je postala najjače naftno poduzeće u Jugoslaviji. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., INA desetak godina kasnije ima više od 500 postaja, a 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti. Konkurentski Beogradski Jugopetrol i Slovenski Petrol puno teže dolaze do deviza, te je i zbog toga 1971. došlo do raskola između Srpskih i Hrvatskih komunista, te pojave Maspoka.
Unatoč propasti Maspoka INA-a je ostala vodeće hrvatsko poduzeće preko kojeg je financirana većina industrije u Hrvatskoj. Zbog sukoba oko deviza od 1971. do 1973. moć savezne vlasti slabi, a republičke Vlasti dobile su prava podizanja međunarodnih zajmova, te je sredinom 1970.-ih krenuo najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Iako je financijski INA-om upravljala Hrvatska ona je zbog strateške vojne važnosti obavještajno bila pod nadzorom KOS-a, te je KOS preko INE financirao svoje vanjske operacije. Novac je iz INA-e vađen preko privatnih posrednika koji su u inozemstvu osnivali svoja privatna poduzeća, a slično je rađeno i preko drugih velikih poduzeća. U ovom periodu od 1970. do 1973. godine, 186 jugoslavenskih direktora otvorili su svoje tvrtke u inozemstvu. Već 1971. Branko Šrengon sa kćerkom Ingom i Ivanom Gregorom osnivaju poduzeće u Panami za naftne i kemijske poslove, preko kojih INA sve više posluje.
U jesen 1973. dolazi do OPEC-ovog smanjenja proizvodnju za oko 5% da bi podigli cijenu sa 3 dolara po barelu na više od 5 dolara, što je oko 70%. Tijekom iduće godine, cijena sirove nafte je na svjetskom tržištu narasla na više od dvanaest dolara po barelu. To je veliki udarac za sve potrošače nafte, ali i vjetar u leđa INA-i čija zarada i društvena moć se povećavaju. Tada je godišnji priljev deviznih doznaka od iseljenika dostigao iznos od oko 2 milijarde dolara i to je, uz turistički priljev bio najvažniji priljev deviza. Usprkos tome trgovinski deficit 1979. dostigao je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a do 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Početkom 1976. naglo se povećava i broj tvrtki koje hrvatski naftaši osnivaju u Panami i drugim poreznim oazama, te samo Robert Ježić, Inga Šrengon i Srećko Kirigin osnivaju dvije nove takve tvrtke. Slijedećih godina Ježić je u drugim državama osnovao niz takvih poduzeća koja su poslovala sa INA-om.
Godine 1977. u vrhu SKH održan je sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi u poduzećima gubitašima i kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće. U prethodne dvije godine prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a u zadnjih 10 godina potrošnja je rasla iznad rasta društvenog proizvoda. Cjeli izvoz ne može pokriti ni troškove uvoza repromaterijala, a 63 posto izvoza troši se za otplatu vanjskog duga. Također je primjećeno kako svaka republika želi vlastitu auto industriju, te uz tri postojeće rafinerije sve republike traže svoje nove. Zbog dizanja cijene nafte, visoke inflacije i devalvacije početkom osamdesetih sa tržišta su nestale mnoge uvozne robe, nije se mogao plaćati uvoz, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionalizacija opskrbe deficitarnim proizvodima, i nastala je opća gospodarska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.
Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, Milka Planinc u strahu od naglog pada standarda i bune ukinula je obračun realne amortizacije, pa je nominalna amortizacija zbog visoke inflacije postala samo simbolična, bez mogućnosti održanja realne vrijednosti opreme i strojeva. Time su se prikazivale nerealne vrijednosti dohotka koji je dijeljen radnicima kroz plaće. Na taj način vrijednost poduzeća je realno smanjivana na račun plaća radnika. Milka Planinc je uvela par-nepar i bonove za benzin pa se moglo voziti tek svaki drugi dan, a za benzin se moralo čekati u redu od kilometra.
Za zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 Dem, i to sa dobrom vezom. Prodaja bonova za benzin po visokoj cijeni garantirala je povrat uloženog u nekoliko mjeseci. Puno više su zarađivali srednji šefovi prodajući izmišljena radna mjesta kojih je bilo oko 3 puta više od potrebnog. INA je kupovala naftu preko društva kćeri registriranih u Londonu, a tu su poslove vodili "vrhunski stručnjaci" poput sinova Broza, Špiljka, Štroka i sličnih, koji su to najčešće trošili po svjetskim kockarnicama. Te tvrtke su kupovale naftu i prodavali je INA-i, a INA je za kupovinu uzimala kredite od te tvrtke koja je naplaćivala velike kamate. Na taj način su godišnje preko kamata znali izvući oko 100 milijuna maraka iz INA-e. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita INA je morala biti bez novca, a kako bi to postigi sama INA je istovremeno davala kredite različitim poduzećima u RH za fiktivne poslove. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita po visokim kamatama naftu su na kredit kupovali čak i od beogradske konkurencije, odnosno direktora Genexa u inozemstvu, Vojka Santrača kojeg je štitio KOS, a hrvatski SDS ga je pokušavao uhititi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više