Trideset godina poslije – Osvajanje jezika (1)

Moramo posjedovati vlastitu strategiju, koja se temelji na pozitivnim iskustvima onih koji su ispred, i nastojati izbjeći prijašnje grješke

Zašto nitko mudar danas ne može bez engleskog,

i zašto je svakom pametnom osim vlastitog

potreban barem još jedan strani jezik

»Pišući o »proizvodnji kao temelju svega«, na izvjestan način svrstao sam na jednu stranu SAD a na drugu SR Njemačku, Japan i neke druge zemlje Azije. Za ove druge je izričito rečeno da svoj položaj zahvaljuju isključivo tome što znaju proizvoditi. Proizvoditi bolje, kvalitetnije i često jeftinije od konkurenata.

Kakve to ima veze s naslovom? Radi se o promišljanju modela kako ova zemlja treba po-staviti svoju strategiju razvoja. Jesmo li traženjem niša u informatičkoj djelatnosti ili traženjem takvih niša i na drugim područjima među ostalim i u proizvodnji?

Položaj predvodnika u zemljama poput naše, potiče ih na jedno frustrirajuće ponašanje. Dovodi ih u položaj razapetog između onoga što su naučili u zemljama koje se naziva razvijenim i onoga što treba ovoj zemlji. Taj zaključak o toj trajnoj rastrganosti onih koji su stjecajem okolnosti živjeli i radili u razvijenim sredinama a zatim žive u manje razvijenima nije osobni, već rezultat znanstvenih proučavanja. Ali uz taj zaključak ide još jedan. Ono što je dobro za jednu sredinu sa svim njenim raznovrsnostima, nemoguće je prenijeti izravno u drugu sredinu. I zato za nas nije posebno smisleno kada prepišemo neke strategije i proglasimo ih svojima. Moramo posjedovati vlastitu strategiju koju valja temeljiti na pozitivnim iskustvima onih koji su ispred, ali nastojati pri tome izbjeći one grješke koje su oni učinili.

Što to ima veze baš s jezikom? Jedan američki znanstvenik koji za sebe kaže da je opći znanstvenik, generalist, L. Mumford u svojoj knjizi »Mit o mašini«, ne može sakriti svoje divljenje prama jeziku kao do sada najbriljantnijem djelu ljudskog uma.

Jezik za svakoga znači znatno više od pukog sredstva komunikacije. Stoga nije čudo da je već Rousseau zapisao: »Prvo nastojanje nekog političkog osvajača je da potisne narodni jezik podčinjenog, a najdjelotvornije sredstvo protiv takvog potiskivanja sastoji se u oživljavanju nacionalnog jezika i njegove književnosti«. Ne kaže uostalom narod bez valjana razloga: koliko jezika govoriš toliko ljudi vrijediš. Kada to pretvorimo u suvremena kretanja, svi žele učiti engleski. To jest razumljivo i opravdano, ali nije dovoljno. Zašto treba danas znati engleski? Zato da se može pratiti npr. svjetska znanstvena i stručna literatura (više od 60 %). Engleski je i danas komunikacijski govor među pripadnicima raznih govornih područja. Objektivno, priznati »esperanto«. Ali poznavanje samo tog jezika za stanovnike jedne zemlje poput naše nosi sa sobom i veliku opasnost. To znači čitati samo jedan izvor i pokušati tražiti uporabljive ideje za vlastiti model samo na jednom izvoru, bez obzira kako on bio djelotvoran.

Na ova razmišljanja potaknuo me je svojom nedavnom raspravom poslije predavanja Borisa  Kamenara, »Za bolje obrazovanje i suvremenu znanost«, naš poznati fizičar Mladen Paić. Govorio je o vrlo zanimljivim iskustvima obrazovanja u Francuskoj. Postavljam si pitanje. A koliko je danas u našem školstvu (posebno u redovima onih kojima je planiranje i razvoj obrazovnog sustava osnovni zadatak) stručnjaka sposobno otići u Francusku i tamo na francuskom razgovarati o tako bitnim pitanjima kao što je školstvo? Bojim se i pomisliti na odgovor. A koliko ih može proučiti iskustva Švicarske, Austrije i Njemačke na njemačkom? Prema tome jezik ima izuzetno važno mjesto u procesu prikupljanja ideja kako osmisliti vlastiti razvoj. On ne može biti temeljen samo na idejama jednog govornog područja. I zato se čini smisleno da mladi ljudi ove zemlje moraju učiti najmanje dva strana jezika, od čega jedan mora biti engleski, ako žele biti u ovoj zemlji predvodnici na svom području.«

Ovo je dio istoimenog članka objavljenog 22. svibnja 1989. u „Vjesniku“. Zato nadnaslov „Trideset godina poslije / 1“. Ovo je tekst iz jedine serije kolumni koje sam pisao za „Vjesnik“ pred tri desetljeća. Zašto obnova takvog teksta? Povremeno će se obnoviti takve tekstove iz jednog razloga. U posljednje vrijeme sve vrvi od kratkoročnih do onih dugoročnih prognoza. Što će se događati u relativno dalekoj budućnosti. Ovdje je obrnuto, pokušava se sumirati što se događalo pred tri desetljeća i komentirati što je danas. Najprije se navodi izvorni tekst, a zatim slijedi komentar.

Nalazimo se u tjednu jedinog nam jezika, hrvatskog. Koji će doživjeti finale dodjelom nagrada „Dr. Ivan Šreter“ za najbolju novu hrvatsku riječ u Lipiku u subotu 16. ožujka 2019.

Na relativno nedavno postavljeno pitanje o gubljenju novčane potpore MZO-a, prvoborcu za hrvatski jezik, časopisu „Jezik“, odgovorio sam mišlju. „Hrvatski znanstveni časopisi financirani sredstvima poreznih obveznika u funkciji su gubljenja hrvatskog identiteta.“ Naime, sve veći je broj časopisa na engleskom jeziku, bez riječi hrvatskog. Zbog njihove hrvatske adrese, dobivaju snažnu financijsku potporu nadležnih donositelja odluka, koji time pomažu „industriju brojenja radova“. Koja buja posljednjih desetak godina pod motom: „Smisli temu, razradi ju, napiši tekst i to plati u korist stranih podatkara (baza podataka). Koje ostvaruju profit i do 37 %. A dobre ideje hrvatskih znanstvenika preuzimaju stranci. Ukidanje novčane potpore znanstveno-stručnom časopisu „Jezik“ doživljavam upravo na opisani način.

Zašto su hrvatski časopisi u funkciji gubljenja hrvatskog identiteta? Nisu više u funkciji promicanja novih hrvatskih riječi, svakodnevnih ili strukovnih. Jedini kriterij napredovanja je objava u stranim časopisima. Zato je moguće da se u jednom mediju upućuje na članak iz 2015. pod naslovom “Lebdeća staklena tuba koja bi povezivala Donji grad i Novi Zagreb”. Dakle muzički će instrument povezivati dva dijela Zagreba? A radi se o cijevi. Svakodnevno, primjera koliko hoćeš. Zato se potpuno slažem s naslovom teksta dr. sc. Ilije Protuđera, jezikoslovca iz Splita „Hrvatski standardni jezik stalno kopni“ (HF, 8. ožujka 2019.). Nastavi li se politika „sve prema engleskom“, nestat će projektanata i konstruktora, svi će biti dizajneri.

U Lipiku ću predstaviti mogućnosti hrvatskog jezika. Dvadesetak novih riječi. Najviše s područja oporabe.

Dodatak. U uvodu nisam spomenuo Kinu. Ona je postala zemlja u usponu u proizvodnji tek 1993.

Profesor emeritus Igor Čatić