Zašto šute zvona za uzbunu?

Obezglavljeno krdo

 

 

Kada kočijaš upregne konje i sjedne u kočiju,

Koliko god ispred njega bio silan par pastuha,

Čim osjete napetost uzdi i fijuk biča

Prestaje rzanje, i da vidiš kako imaju sluha.

Ma mogu vranci koliko god hoćeš

Biti silni, moćni, snažni i brzi.

Ako je kočijaš u pravo vrijeme na pravom mjestu

Obuzdat će divlje ćudi i vrisku nemirnih dorata

I svladat najstrmiju nepreglednu cestu.

 

Lijepo za čuti, zar ne?

Čak da i najiskusniji krotitelji

Samo na trenutak istrče i stanu pred rudu

Dovoljan je i najmanji trzaj kopita,

Da poniženi završe u blatu i pregaženi budu.

 

Stoga se čudim takozvanim državnicima,

Koji kao pokusni kunići istrčavaju u centrima moći,

Pa se s pravom pitam hoće li ta Lijepa Naša

Konačno nešto naučiti, ako ne s katedre bar od kočijaša.

 

Polako, ali sigurno, postajemo obezglavljeno krdo

Koje luta po pustopoljinama bez ovna predvodnika.

Nacija klimavaca oborenog pogleda i pognutih glava

Kojoj moćnici uporno prodaju muda pod bubrege

I maglu umotanu u celofan ljudskih prava.

 

Zvijeri su namirisale krezubog lava.

Zanijemile su sirene i zvona za uzbunu.

Ne znaš ni kad je primirje ni kad je napad.

A psi rata svime i svačim zatrpavaju kratere

Kroz koje se strmoglavio anemični i jalovi Zapad.

 

Pejo Šimić