Papa sluša četničke koljače

Razočaravajući postupak Petrova nasljednika

 

 

Kojeg li apsurda, Srpska pravoslavna crkva (SPC) je samostalna (autokefalna) pravoslavna i nacionalna crkva, a nacionalizam, nazivan i "svetosavski nacionalizam" je ideja vodilja i program same Crkve. U tiskanom izdanju Večernjeg lista od 19. ožujka 2019., objavljen je članak pod naslovom – Grijesi Crkve više nisu njena "unutarnja stvar" autora Ivana Markešića, koji je, ne mogu se oteti dojmu izrazito kritičan prema hrvatskim biskupima i vjernicima, pa čak i odobrava postupak pape Franje, što je uključio SPC i srpske političare u kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca, a da istovremeno nije rekao ni riječ za SPC, osim da je šizmatična. Zato ću ja opisati sve licemjerstvo, pokvarenost i lažljivost SPC-a.

Joanikije Lipovac

 

Naravno da nitko ne odobrava inkviziciju i sablazan koja je vladala u Crkvi krajem 12. i početkom 13. stoljeća, u srednjem vijeku, jer je takav mračni bio cijeli srednji vijek. Isto tako nitko ne odobrava pedofiliju u Crkvi, ali pedofilija nije prisutna samo u Crkvi, nego i izvan nje u svakom društvu na cijelom planetu Zemlji. I pedofilija i homoseksualnost prisutni su diljem svijeta, čak je i Istanbulska konvencija u službi širenja transrodnosti, pedofilije i homoseksualnosti. Mnogi zlorabe temu zlostavljanja djece i mladih u Crkvi, za obračun sa vjerom i Crkvom, pa se toj temi treba posvetiti osobita pozornost i prepoznati istinita svjedočanstva od lažnih, radi stjecanja materijalne koristi od odštete i radi blaćenja Crkve u cijelosti. I svećenici su ljudi sa svojim manama i vrlinama, samo što se od njih očekuje da kao vjerski pastiri budu oličenje samog Boga, to jest bezgrešni. Ali kao ljudi samo su obični grješnici.

 

„Ne sudite i ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se“ (Luka 6,37). Je li moguće provesti ove evanđeoske riječi u djelo? Ne moramo li suditi kako bismo promijenili ono što nije pravo? No ovaj Isusov poziv zadire duboko u ljudska srca. Apostoli Jakov i Pavao, u mnogome tako različiti, ponavljaju ga koristeći gotovo iste riječi. Jakov piše: „Tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jakovljeva 4,12). A Pavao: „Tko si ti da sudiš tuđega slugu?“ (Rimljanima 14,4). Ni Isus ni njegovi učenici nisu nastojali ukinuti zakonite sudove. Njihove se riječi tiču svakodnevnog života.  Spontana je reakcija stoga osuđivati one koji, iz nemara, slabosti ili previda, uzrokuju nepravdu ili nazadak. Naravno da možemo navesti brojne valjane razloge za suđenje naših bližnjih: da je to za njihovo vlastito dobro, kako bi učili i napredovali…

 

Isus nam ne savjetuje da zatvorimo oči i prestanemo nastojati. Odmah nakon upute da ne sudimo, on nastavlja: „Može li slijepac slijepca voditi? Ne će li obojica u jamu upasti?“ (Luka 6,39). Isus želi da se slijepcima pomogne da nađu svoj put. No on raskrinkava nesposobne vodiče. Ti ponešto smiješni vodiči su prema smislu čitavog odlomka oni koji sude i osuđuju. No odbijemo li suditi, ne možemo jasno vidjeti i drugima pomoći da nađu pravi put. Stoga se i ja pitam "Tko sam ja da sudim?" Ali se isto tako sjetim riječi svetoga Pavla: „Uvjeravaj, kori, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom“ (2 Timoteju 4,2).

 

Iako nisam teologinja, nego običan vjernik laik, moderna tehnologija omogućila mi je da mogu iskazati svoje nezadovoljstvo i postupcima samog kristova namjesnika, Pape! Papa je kao Petrov nasljednik, Kristov namjesnik na zemlji isto izabran od ljudi, i on je samo čovjek, ne može biti bezgrješan, jer je čovjek, pa i ja ću doći pred sud Božji za svoje riječi, pa neka on ocjeni jesam li govorila istinu ili nisam, jesam li upravu ili nisam.

 

Srpska Pravoslavna Crkva

 

Odluka pape Franje da u kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca uključi Srpsku pravoslavnu crkvu i srpske političare je duboko povijesno, moralno i etički pogrješna, jer je SPC nacionalna, autokefalna Crkva koja svoje uporište nema u kršćanstvu, nego u svetosavlju i velikosrpstvu. Srpska pravoslavna crkva kroz cijelu je svoju poznatu povijest od odvajanja od Bugarske crkve u vrijeme Nemanjića početkom 12. stoljeća, izraz i smisao tijekom 20. stoljeća pronašla u „svetosavlju“ – novovjekoj inačici srpskog naci-fašizma čija je konstanta osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja i stvaranje „Velike Srbije“. „Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija i tek kad se spozna ta jednostavna i očita činjenica, može se razumjeti kakva je Crkva SPC. Kako je papa Franjo te činjenice previdio ili zanemario meni je nepoznanica, ali isto tako ne mogu vjerovati da je jedan Papa tako neobrazovan da te činjenice ne zna, ili da mu savjetnici na njih nisu ukazali.

 

Osnivač Srpske Pravoslavne Crkve bio je Sveti Sava, sin velikog župana Stevana Nemanje (oko 1167.-1196.). Kao monah na Svetoj Gori Sveti Sava se vraća u zemlju 1204. godine, a imenovan (rukopoložen) je za arhiepiskopa Srbije 1219. godine u Nikeji od Ekumenskog patrijarha Manojla I. Srpsku pravoslavnu crkvu je na rang patrijaršije uzdigao tada kralj Stefan Uroš 4. Dušan 1346. godine, kako bi se mogao krunisati za cara. Jedna od najznačajnijih odlika pravoslavlja jest autokefalnost, odnosno svojstvo da na određenom prostoru (što je danas gotovo beziznimno područje države kako je shvaća međunarodno pravo) nema hijerahijski nadređenog crkvenog tijela. Za razliku od katolika čije su crkve podređene Papi u Vatikanu, pravoslavne su crkve samodostatne i može biti govora o hijerarhiji jedino u političkom ili povijesnom smislu.

 

Dakle, "nemoguće“ je da Srpska pravoslavna crkva bilo što radi izvan Srbije; to je ne samo nepoštivanje „braće“ pravoslavaca iz druge zemlje, nego i nepoštivanje vlastite crkvene povijesti, tradicije; zapravo je to nijekanje samog pravoslavlja. Stoga se treba zapitati što SPC radi u Hrvatskoj, ako je autokefalna crkva? Zar ne bi trebalo u Hrvatskoj priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu? "Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.“ napisao je Patrijarh Pavle u pismu lordu Peteru Carringtonu 1. studenog 1991. godine. Zaboravio je Patrijarh da je SPC autokefalna Crkva na teritoriju druge države, ili nije?

 

Godine 1054. na saboru (koncilu) u Konstantinopolu za raskid sa rimskom crkvom najbitniji govornik je bugarski arhiepiskop Lav (etnički Grk), poglavar Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu. „800 godina od osnivanja Srpske pravoslavne crkve“, koju je navodno stvorio Rastko-Sava. Sama tvrdnja da je 1219. stvorena ,nije povijesno potvrđena istina! Prvi crkveni dokument koji precizno objavljuje naziv „Srpska pravoslavna crkva“ je Ustav SPC iz 1947. napisan i usvojen za vrijeme komunističke Jugoslavije. Rastko-Sava je umro više od 700 godina prije toga. U to vrijeme istočne crkve godine broje od postanka svijeta – to je po  gregorijanskom kalendaru 1531. godina.

 

Činjenicu da tzv. srpska (Pećka) arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka iz rujna 1531. četvorice istočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku potpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru. Ova petorica su zapravo svi poglavari pravoslavih crkava tog vremena. Ne postoje drugi poglavari ni druge (pravoslavne) Crkve.

 

Pravu prirodu SPC-a, prvi je od hrvatskih intelektualaca shvatio i opisao utemeljitelj hrvatske geopolitike dr. Ivo Pilar (1874.-1933.). On je o SPC-u zapisao: „Srpska pravoslavna nacionalna crkva provedbeno je sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu.“ O osvajačkom karakteru SPC-a dr. Pilar je dodao: „Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem.“

 

Zločinci sveci u SPC-u

 

SPC podupire četništvo! Poznato je da se čelništvo SPC-a u propovijedima, nikada nije  govorilo o Hrvatskoj, kao državi, već spominje  Dalmaciju, i Krajinu, i Slavoniju i „Baniju“, Liku, Kordun, Srijem, Bosnu i Hercegovinu.

 

“Gdje žive Srbi, to je Srbija”

 

Episkop bački se nikada nije bavio hrvatskim biskupima pojedinačno niti HBK-om u cjelini ili nekim drugim biskupima u Srbiji, osim kada je bio prisiljen da u službi glasnogovornika SPC-a odgovara na napade nemalog broja biskupa iz Hrvatske. Uostalom, neka ista gospoda dokažu i pokažu da nema ustaški nastrojenih biskupa u HBK! Sudeći prema njihovim izjavama u hrvatskoj javnosti, lako se može zaključiti da oni nisu manjina u sklopu svoje Crkve u Hrvatskoj”, stoji u oštrom odgovoru episkopa Irineja. Dodao je i da smatra “civilizacijski neprihvatljivim praksu da se službena prepiska iznosi u javnost, ali kako je HBK odlučio postupiti drukčije, i odgovor Svetoga sinoda bit će javni, tako da će mediji imati mogućnost objaviti i odgovor SPC-a na nedolične insinuacije i klevete gospode hrvatskih biskupa”.

 

Licemjerni i nevjerodostojni pravoslavni episkopi koriste taktiku" napad je najbolja obrana" pa prozivaju hrvatske biskupe za ustaštvo. i nedolično ponašanje. Nepojmljivo za poštene ljude, kada je opće poznato koje je sve četničke koljače SPC proglasila za svece. Fašist Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko primorski (1940.-45.) bio je aktivni suradnik njemačkog i talijanskog okupatora, odgovoran za stradanje tisuća ljudi, Srpska pravoslavna crkva ga kanonizirala 1999. godine. Milorad Vukojičić Maca zvani „pop Koljač“ (vođa četničke trojke), odgovoran za brojne zločine nad civilima u Crnoj Gori (Pljevlja i okolica), za klanja pa čak i silovanja malodobnih djevojčica, iskorijenio čitave obitelji, kanoniziran je 2005. godine na zgražanje preživjele rodbine žrtava koji su tražili od Sinoda SPC da se postupak obustavi, ali bez uspjeha.

 

Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine. U dokumentarnom filmu „Sveci i zločinci“ detaljno su opisana zlodjela koja su činili i to od živih svjedoka čije su članove obitelji i rodbinu okrutno pobili. (https://hrsvijet.net/index.php/drustvo/40-vjera/48464-da-li-je-spc-uopce-krscanska-crkva) Još da spomenem Valerijanov memorandum; Valerjianov memorandum(naziv po episkopu Valerijanu, vikaru njegove svetosti Patrijarha), službeni je dokument SPC-a, i predan njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Ludwigu van Schoferu u Beogradu, 9 srpnja 1941.

 

Memorandum kleveće Hrvate optužujući ih za ubojstva 100.000 Srba pa ponovno u kolovozu 1941. godine generalu Heinrichu Danckelmanu optužuje Hrvate za 180.000 pobijenih Srba u NDH, a brojka se do kraja rujna 1941. godine popela na 300.000 ubijenih. Odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže razglašene po čitavom svijetu. U Memorandumu su iznesene tvrdnje da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se može vidjeti u popisu stanovništva 1948. godine. I eto naš katolički Papa takvu je Crkvu koja četničke koljače proglašava svecima, uključio u odlučivanje o kanonizaciji Bl. Alojzija Stepinca! Veoma razočaravajuće!

 

Lili Benčik