Plenkovićeva lista – va bank!

Pet ili šest mandata – konačna pobjeda i potvrda da dobro radi u stranci i u Vladi

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. 

(Mahatma Gandi)

Homo sapiens se začeo, razvijao, formirao, nastao, opstao i dan danas   funkcionira kao ljudsko biće, djelomičnim i trajnim usklađivanjem svojih dviju temeljnih karakteristika homo fabera i homo ludensa (čovjeka koji radi i čovjeka koji se igra). Čovjek radi da bi si osigurao egzistenciju. Igra se u slobodno vrijeme kako bi se relaksirao, osjetio slobodu i bio sretan. Rad i igra su po nekim autorima dvije suprotstavljene strane ljudskog ponašanja, bitne i važne za razvoj civilizacije i kulture. Te suprotstavljene strane ne moraju biti nužno odvojene. Rad i igra su često umreženi, sprepleteni i nadopunjuju se. Nabolje je kad se oštro ne vidi njihova granica, početak ili kraj, već jedno spontano i sukcesivno proizlazi iz drugoga. U čovjeku postoji iskonska potreba za igrom. Mnoge radoznale ljude su igre i neki njihovi ovisni elementi, doveli do raznih otkrića. Svaka igra je multifunkcionalna aktivnost: slobodna, kreativna, neuvjetovana, istraživačka, neopterećena, ekspresivna, divergentna… Igra uspostavlja, razvija i usustavljuje mnoge dimenzije mišljenja: produktivno, logičko, kritičko, kreativno, induktivno, deduktivno, apstraktno, razvija imaginaciju, pri čemu varijacijom uvjeta i mijenjanjem konstanti pronalazi konstruktivna rješenja u stvarnosti, doprinosi općem razvoju, specifičnim otkrićima. Svakoj igri se može pristupiti filozofski i znanstveno, jer igra u čovjeku nadilazi fiziološko i fizičko.

Igra je smislena funkcija, s elementima imaginarnog, što stvara psiha i duh, imajući u vidu cilj i svrhu igre, kao slobodnu djelatnost. Kad cilj i svrha igre izađu djelomično i sasvim iz igre, onda to viđe nije igra (Kant). Slobodna djelatnost postaje materijalna stvarnost. Po tome se igra razlikuje od natjecanja, što ne znači da u natjecanju nema igranja. Itekako ima. Što je više novca u opticaju, igre su veće, složenije, netransparentne i često protiv svih pravila i važećih zakona. Natjecanja se ne događaju samo u športu, već u svim područjima i dijelovima, života, rada i djelovanja, posebice u politici. U politici se svi  međusobno natječu i igraju, bilo kao pojedinci unutar vlastite grupacije  ili skupno,  međustranački, koalicijski, interesno, lokalno, regionalno, na državnoj i europskoj razini.

Sada je aktualno natjecanje (igranje) na državnoj razini za EU parlament. Sastavljene su kandidacijske liste. Pomno su odabrani kandidati. Svaki šef stranke ili koalicije misli i tvrdi kako su njegovi kandidati na listama za EU parlament najbolji. Svi programi se uglavnom sastoje od obećavanja, prigovarnja drugima i drugačijima, potcjenjivanja protivnika, po principu: usta moja hvalite me. Neki kandidati na izbornim listama su nam poznati. Neki su se dokazali i pokazali kako su odradili dobar posao i zaslužili ne baš malu plaću u EU parlamentu. Imena Ruža, Marijana, Biljana, Picula  i još možda neko ime, odzvanjaju u ušima, čak i dalje od Hrvatske. Njihov glas se čuje. Njih se poštuje.  Neka imena na listama su nam isto poznata, ali ne po ničemu dobrom. Kako će nas zastupati u EU-u netko tko govori u svojstvu ministrice: “Neka crknu!”

Kako će nas predstavljati netko tko je godinama rovario protiv stranke na čijoj je sada listi. Kako ćemo vjerovati nekome tko se na lokalnoj razini netransparentno obogatio? Nove liste pune su novih imena za koje se ne zna niti u njihovim strankama, a kamoli na brzaka složenim koalicijama. Neke stranke su morale “posuditi” nestranačke kandidate, jer nemaju dovoljno dobrih svojih. To je unijelo određenu pomutnju i nezadovoljstvo u pojedinim političkim strnakama. Veće je “zlo”, što stvara posebne nedoumice kad se iz drugih stranaka “posuđuju” kandidati. Nije to nište novo i nikakav presedan. To imamo od početka. Najbolje europarlamentarke, tako se barem čini, iz drugih stranaka, su na listi državotvorne stranke, dobile najviše preferencijalnih glasova. Birači na listama traže ime i prezime – traže osobu kojoj vjeruju, koja je svojim radom opravdala to povjerenje i koja zaslužuje da je se opet izabere. Isto tako ima onih za koje se niti ne zna da postoje, za njih se ne čuje, osim kad se doma hvale svojim uspjesima, uglavnom baziranim na poslušnosti šefu (jednom i drugom). Briga gospođu Tomašić tko če o njoj što misliti, tko što misli o onome što nju smeta, kako ju tko tamo gleda, kome se zamjera, ona radi u interesu Hrvatske, bilo kad se brine o izlovu srdele o ravnopravnosti Hrvatske u EU-u, o hrvatskom jeziku kao ravnopravnom ostalim jezicima. Zanima me znaju li oni drugi, zašto su tamo.

Prelistavajući dostupne kandidacijske liste na internetu, slobodnom procjenom, zaključujem da je tu oko 80 posto novih, malo znatih ili nepoznatih lica u politici i javnom životu. Neki od njih se nikad politikom nisu niti bavili, niti na jednoj razini. Oni koji to znaju govore kako su to rodbina, prijatelji i znanci šefofa pojedinih političkih stranaka. Dakle, ljudi kojima šefovi vjeruju, zbog bilo čega, ili su im nešto dužno ili se zadužuju. Možda se vole slikati u medijima, naročito na TV-u, gdje se reklamiraju. To se mora zaraditi. Najučinkovitije je da zaposliš kći ili sina, nekog medijskog moćnika, kao svojeg pomoćnika u EU parlamentu.

Od svih kandidacijskih lista najinteresantnija je lista HDZ-a. Jedno zbog toga jer je to najveća i najsnažnija stranka, drugo jer je došla na vidjelo zadnja, treće jer se svašta špekuliralo o kandidatima, četvrto, a zapravo najvažnije jer je na njoj puno iznenađenja. Čini mi se da je premijer sad zaigrao va bank – na sve ili ništa. Možda je došlo vrijeme da to tako napravi i konačno pokaže sebi i svima nama tko je gazda u HDZ-u. To će naravno svi oni opovrgavati, jednoglasno, kao što su i kandidacijsku listu prihvatili. Poslije cmolje, sline, žale se i ubijeni su u pojam s ovakvom listom, gtdje nema stranačkih veterana. O tom, potom. Čestitam premijeru na hrabrosti, inovativnosti, kreativnosti, ustrajnosti i vjerodostojnosti u profiliranju stranke. Lista je puna mladih obrazovanih, sposobnih, stručnih, ničim opterećenih ljudi, Svi smo mi prolazni. Polako odlazimo. Mladi dolaze, po mnogo čemu su bolji od nas. Za vjerovati je da unatoč određenom modernizmu, drugačijem općem i posebnom poimanju politike, domoljublja, povijesti, tradicije, kulture i nacionalnosti, ne će zaboraviti tko su, od kuda su i zašto su u EU parlamentu. Primarno bi im trebalo biti čuvati i širiti nacionalne interese, boriti se ravnopravnost Hrvatske u uniji, pridonositi boljitku i napretku  svakog čovjeka i svake države članice EU-a.

Gledajući sve te kandidacijske liste i ljude s imenima i prezimenima, na njima, mislim da ih je previše i da će se sve to razvodniti, pogotovo ako na izbore izađe malo ljudi. Vodeće stranke HDZ i SDP više nisu što su prije nekoliko godina bile. Ostale stranke i koalicije su nedovoljno poznate u javnosti, razmrvljene, na silu sastavljene, neusklađene, s raštrkanim interesima, neujednačenim ciljevima i ljudima koji nikako ne idu jedni uz druge, nip o čemu, osim borbi za sebe osobno. Zna se da postoji ustrojena velika i jaka strančka vojska HDZ-a, koja poslušno izlazi na izbore i odrađuje svoje, ili slijede sankcije. Zna se i tko je glavni pokretač te vojske. Na Harly Dawsonu se to puno brže radi. Pitanje je samo ima li se volje za to. Bilo kako bilo, ova i premijerova igra va bank, će puno toga pokazati, reći, odrediti i usmjeriti.

Znajući nas, naš mentalitet, tvrdoglavost, sklonost osvećivanju, glasovanje “protiv”, nekako mi se čini da se naš premijer ovaj puta preračunao. Srede li ga stranački veterani, sve bilo je uzalud. Dobit će najviše četiri mandata, što će biti indikativan pokazatelj za sve izbore koji dolaze. Dobije li pet ili šest mandata, to je konačna premijerova pobjeda i potvrda da dobro radi u stranci i u vladi. “No risk, no profit”, rekla je nedavno predsjednica države, vezano uz nogomet, strategiju i taktiku izbornika, po kojoj su izgubili meč. Ne znam vrijedi li to i za strategiju i taktiku u politici. Premijer je ovaj put jako riskirao. Lijepo je i obećavajuće da vjeruje u mlade ljude. Pitanje je samo tko im još vjeruje. Jako me ljuti što se spominje tko je čiji. Briga me tko je čiji sin, još manje tko je kome posinak. Zašto tog mladog obrazovanog i sposobnog čovjeka, nositelja liste, trančirate i dovodite u situaciju da se ni za što mora braniti. Zar nije dovoljno da se već dosad pokazao i dokazao u poslovima i zadacima koje je obavljao. Kakve veze gospodin Šeks i sva njegova višedesetljetna “prtljaga” ima s ovim mladim obrazovanim i sposobnim čovjekom. Zapravo, nemremo mi protiv sebe. To su radili svima do sada. Djeca ne biraju roditelje, ni posvojitelje. To isto rade “malom” Miliću. Premijer je valjda sposoban odabrati svoje suradnike. Ponekad se tu muški prijeđe, što ne priznaje, već ih brani i štiti, na svoju štetu. Sve to ima svoje razloge, kao i ova igra va bank.

Ankica Benček