Hrvatska je pobijedila srpski fašizam

Hrvatska nije uspjela pobijediti srpsku agresiju nego samo obraniti se od nje

Za budućnost na „ovim prostorima“, kao i u prostorima okruženja, odgovorna je sadašnjost; ona se ne smije  graditi na optužbama koje su karakterom prijepora u okruženju moćne EU i NATO-a, na razini brige za djecu s posebnim potrebama. Tema logora u Jasenovcu i partizanska odmazda u Bleiburgu skretanje je  pozornosti politike i provedbe srpskog fašizma u kojem je petokraka maskirala kokardu.

DRUGI SVJETSKI RAT – Milan Nedić obilazi postrojbe Dimitrija Ljotića

Nastojanje da neovisna Hrvatska ostvari demokratsku slobodu domaći antifašisti uporno, provokativno i tendenciozno prikazuju kao nastavak propale i u svemu potrošene NDH. Kolikogod to djelovalo kao budalaština pokazalo se da politički šarlatani Hrvatske uspijevaju ideološko ropstvo socijalizma zamijenili mitskim ropstvom fašizma države NDH koja je trajala jedva četiri godine. Suvremena Hrvatska je žrtva prijepora dvije najveće tragedije, pa i sramote Prvog, ali posebno Drugog svjetskog rata, na prostorima Titove Jugoslavije. Prva sramota je Pavelićevo provođenje rasnog zakona fašističke Njemačke o kojoj svjedoče, neovisno o interpretacijama, zločini u Jasenovcu u kojem su nad Židovima bili neupitni dok su ostale žrtve dio neriješenog manipuliranja do današnjih dana. Druga se sramota odnosi na partizanske zločine nad izbjeglicama, opet neovisno o interpretacijama, među kojima nisu stradali samo fašisti nego i ljudi što su 1945. bježali od nadolazećeg komunizma Titove revolucije, čije su posljedice trajale sve do rušenja Berlinskog zida!

Namjerom da se uz malo riječi puno kaže valja naglasiti da ni Pavelić ni Tito nikad nisu bili izraz volje naroda nego okolnosti koje su ih iznjedrile u okvirima što su prethodili Drugom svjetskom ratu. Laž je i podvala priča da za suvremeni prostor države kakvu imamo možemo zahvaliti partizanskom pokretu i Titu. A što bi bilo bez Tita i partizana? Bilo bi isto što su doživjele države na pobjedničkom putu SSSR-a od Moskve do Berlina. Države okupirane od SSSR-a, nakon pada Berlinskog zida, oslobodile su se kadrova koji u nas crta fašističke simbole ili su svojim pisanjima i angažiranjem zagovornici prohujale politike i vremena u kojima se borba i nastojanje za slobodu Hrvatske prikazuje oblicima fašističkih tvorevina. Navodno Hrvatsku još uvijek brane antifašisti. Od koga ju brane? Vrsta je to političkog djelovanja koje je, po svemu sudeći, stvorila ekipa već u obrambenom ratu od srpske agresije kad je ubacila dio terminologije države NDH kako bi se hrvatska borba za slobodu prikazala kao nastavak propale i u svemu potrošene NDH. Pokazalo se da su lažni antifašisti i politički šarlatani Hrvatsko ideološko ropstvo socijalizma zamijenili mitskim  ropstvom fašizma (vidi: C. Michael Mc Adams: CROATIA, MYTH & REALITY)

Bez namjere da ulazimo u komplicirane uzroke i povode oba svjetska rata, možemo konstatirati da je za sve počinjene zločine i za budućnost na „ovim prostorima“, kao i u prostorima okruženja, odgovorna sadašnjost; ona se ne smije graditi na uzajamnim optužbama u kojima djelujemo poput djece s posebnim potrebama što žive u moćnom okruženju EU i NATO-a čiji smo nedorasli članovi sve dok se bavimo prijeporima oba svjetska rata umjesto participiranjem u fondovima EU-a.

Hrvatska politika dužna je prezirom osuditi državu NDH sa ustaškim zločinima, ali je jednako dužna u ime pobjede Drugog svjetskog rata nad fašizmom osuditi odmazdu nad izbjeglicama rata zatečenih u Bleiburgu među kojima nisu bili samo Hrvati i nisu bili samo zločinci. Ako je pak o zločinima riječ onda valja konstatirati da je partizanska gerila izvršila zločine koje nitko ne može, bez suda, proglasiti opravdanim ili zasluženim. Zar su zločinci i oni koji su zbog svojih uvjerenja bježali 1945.? A što smo onda svi mi kojima je trebalo dočekati rušenje Berlinskog zida da bismo dočekali slobodu od fašizma, ali i od „komunizma“ kakvog smo imali pa sve ono što nismo platili na ćupriji danas plaćamo na mostu distancom s koje nema smisla na bilo koji način uspoređivati tragedije naroda pod terorom dijela ustaša, partizana i četnika. Hrvatska kakvu danas imamo ostvarena je pobjedom, ne nad srpskim narodom, nego nad srpskim fašizmom kojeg je pomagala JNA petokrakom koja se nije razlikovala od kokarde kraljevine Jugoslavije. To je posebno došlo na vidjelo na primjeru Vukovara kojeg je vojska JNA razorila i za život građana uništila petokrakom na kapama i šljemovima da bi pod njenom zaštitom umarširala horda sa šajkačama i kokardama prepustivši grad i zatečeno stanovništvo na milost i nemilost osvajača.

Za počinjene zločine u agresorskom ratu Srbije koja ga je vodila pod egidom čuvanja Jugoslavije srpska politika nije, do sada, snosila političku niti bilo kakvu odgovornost. Naprotiv! Optuživala je dio Hrvatske obrane a pojedinačne slučajeve, koji su za osudu, prikazala je ili dala značenje sustava u kojem su Srbi, mada su bili agresori, prikazani kao žrtve zar ugroze nacionalnog, vjerskog i političkog uvjerenja, djelovanja ili bilo čega? Uporno približavanje žrtvama Jasenovca i Bleiburga udaljavaju nas od tragedije Vukovara i svih okolnosti s posljedicama dva svjetska rata čiji je rasplet započeo tek 1991. godine srpskom agresijom na ostatak, da ga nazovemo, Titove Jugoslavije. Tek u tom, za Srbiju djelomičnom osvajanju, pokazala se nakaznost s dubokim tragovima nesporazuma stvaranog, prvo Kraljevinom SHS, a zatim monarhijom Jugoslavijom dinastije Karađorđevića; ona nije imala infrastrukturu upravljanja izvan vojske, policije, žandarmerije i birokracije. Zbog toga Srbija, ni dan današnji, nije u stanju upravljati svojom državom bez otpora, a kako bi mogla upravljati narodima i državama koje su joj dodane kao ratni plijen nakon Prvog svjetskog rata?

Kad suvremena Srbija, unatoč političkoj tradiciji, iskustvom diplomacije i politike nije u stanju vladati sudbinom svojih građana što tek reći za Hrvatsku? Hrvatska nije uspjela pobijediti srpsku agresiju nego se samo obraniti od nje. O tome svjedoči politika koja i nadalje proizvodi, u Srbiji kao i u Hrvatskoj, politički kaos višestranačkog nadmudrivanja i gospodarskog užasa o kojemu trenutno svjedoči, kad je Hrvatska u pitanju, brodogradilište Uljanik čiju su sudbinu na isti način s drugim režiserima doživjeli: INA, Agrokor, Prvomajska, Pliva i brojna, manje poznata,  industrijska postrojenja u kojima se još održavaju Kraš i Podravka, uglavnom, uvoznim sirovinama za potrebe domaće proizvodnje.

Dosadašnje vlade pokazale su nevjerojatnu sposobnost za uništavanje materijalne osnove zbog koje nam je propalo ratarstvo i stočarstvo kao i industrija ovisna o energentima kojima nismo ovladali mjerom resursa kojima raspolažemo. Održava nas još jedino turizam koji više ovisi o lijepom vremenu koji umjesto potrošača veseli kupače. Hrvatska mora biti svjesna da je antifašizam u Hrvatskoj, kakvog imamo na djelu, osmišljena subverzivna aktivnost koja djeluje samo u Hrvatskoj ili u državi koja nije sposobna ustanoviti problem a nekmoli smisliti oblik i način kojim bi se oslobodila stigme kojom je permanentno optuživana što je dobilo mitsko obilježje. Bilo bi, čini mi se, pametnije umjesto verbalnog rata sa Srbijom boriti se konkurencijom u razmjeni materijalnih i nematerijalnih dobara? Umjesto političkih protivnika stvarati načine suradnje i umjesto optužbi njegovati poštovanje? Za vjerovati je da uzajamni zločini Drugog svjetskog rata ne mogu biti opravdanje srpskoj politici za izvršenu agresiju na Hrvatsku i BiH. Zar je to teško priznati onako kako je Hrvatska priznala zločine NDH! Za budućnost na „ovim prostorima“, kao i u prostorima okruženja, odgovorna je sadašnjost; ona se ne smije graditi na optužbama koje su karakterom prijepora, u okruženju moćne EU i NATO pakta, na razini brige za djecu s posebnim potrebama.

Željko Mataja