Treći Memorandum SANU-a Čedomira Antića

Pohvaljen Ustavni sud RH zbog onemogućavanja održavanja referenduma o pravednijem izbornom sustavu

U nedjelju, 12. siječnja 2020., tzv. Napredni klub srbijanskoga povjesničara Čedomira Antića objavio je "Izvještaj o političkim pravima Srba u regionu: Opadanje prava u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Federaciji BiH, stagnacija u Sloveniji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji i blago poboljšanje u Mađarskoj i Rumunjskoj". Ovo Antićevo izvješće je gotovo isto kao i ono Milorada Pupovca u kojem svake godine laže i blati Hrvatsku i Hrvate. Za razliku od Pupovca, Antić osim Hrvatske napade sve svoje susjede.

Antić započinje s tvrdnjom da u "neposrednom okruženju Srbije živi gotovo 1,7 milijuna Srba" i svi su "zabrinjavajuće obespravljeni" i iznosi program SANU-a I. i II., ali na svoj način: "I zato ne čudi što su Srbi najsuosjećajniji spram Jugoslavije – ne samo zato što su je najvećim dijelom stvarali svojom krvlju, vojskom i ratnim pobjedama već i što intimno osjećaju da im je – raštrkanim od Vardara do Triglava – ona bila krovna kuća i da su njezinim raspadom Srbi izvan Srbije postali pastorčad prepuštena dobroj (a češće lošoj) volji gospodara novih državica i njihovih težnji da se identitetski ostvare, često i na račun prava Srba. U tom smislu govori i jedanaesti godišnji izvještaj o političkim pravima srpskog naroda u regionu (2018./2019.) Naprednog kluba, političkog udruženja na čijem čelu je historičar Čedomir Antić. Izvještaj pokazuje nastavak kontinuiranog opadanja političkih prava srpskog naroda u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Federaciji BiH i teritoriju Kosovo/UNMIK, kao i stagnaciju prava u Sloveniji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, dok je politički status srpskog naroda u Mađarskoj i Rumunjskoj u skladu s postojećim zakonima tih država koji reguliraju pitanje manjina i bilježi blago poboljšanje".

Već iz ovoga uvoda Izvješća vidi se da je Antić lukav Srbin, kao i "naš" Srbin Milorad Pupovac, jer koga se boji toga hvali. Prije svega susjedne države Mađarsku i Rumunjsku, a napada ostale susjedne države koje posprdno naziva "državice". Nakon uvoda Antić navodi po čemu su to "Srbi u regionu" ugroženi, pa spominje isto što piše i u prvom Memorandumu SANU-a iz 1986. i ono što se ponavlja u drugom Memorandumu SANU-a iz 2011. godine. Prije svega Srbi su u susjedstvu ugroženi zbog "progona srpskog jezika i ćirilice", "pritisaka na Srpsku pravoslavnu crkvu", "nedostatka kvalitetnog informiranja i medija na srpskom jeziku", "diskriminacije pri zapošljavanju u javnom sektoru i državnoj upravi", "ekonomskoj ugroženosti i nedovoljnosti sredstava koja se izdvajaju za srpske organizacije…"

Raduje ga što je "Srbija pokazala određenu aktivnost i odgovornost u slučaju Hrvatske – posebno u vezi s izborima za Europski parlament – i organiziranja zajedničke srpske liste u Federaciji BiH". I tada je povjesničar Boško Antić krenuo navoditi "podatke" po državama. Možemo biti "sretni" što više Hrvatska nije najgora i najveći neprijatelj Srbije "na ovim prostorima". Sada je to Crna Gora, na drugom je mjestu BiH, odnosno Federacija BiH, dok je Hrvatska tek treća. Iza Hrvatske po lošem stanju po Srbe su Slovenija, Makedonija i Albanija, dok je Srbima, kako je već spomenuto, dosta dobro u Rumunjskoj i Mađarskoj.

Za Antića u Crnoj Gori "na djelu je snažna diskriminacija srpskog naroda i ugrožavanje njegovih osnovnih prava". Smeta mu što je "srpski jezik praktično izbačen iz škola, nastavnih planova i programa", što su "srpski pisci i stvaratelji marginalizirani", a posebno mu smeta što u crnogorskim "školskim programima i udžbenicima povijesti Srbi se tretiraju kao jedini krivci za sva negativna događanja na prostoru bivše Jugoslavije u XX. stoljeću". I tada se Antić prisjetio vjere te napisao: "Veliki je pritisak i na Srpsku pravoslavnu crkvu, koji je kulminirao usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji otvara vrata nacionalizaciji i podržavljenju nepokretne imovine SPC-a".

U Bosni i Hercegovini zabrinut je Antić što je broj Srba na prostoru Federacije BiH prije rata iznosio 600.000, a sada manje od 40.000. I tada dolazi na najomiljeniju temu, Hrvatsku, zbog koje je uglavnom i rađen ovaj memorandumski "Izvještaj". Iznenađujuće, u početku srbijanski historičar priznaje da "u Hrvatskoj Srbi službeno uživaju visoku razinu manjinskih prava", i odmah prelazi na ono što mu je najvažnije pa kaže da se "ipak suočavaju sa sustavnom diskriminacijom od mjerodavnih državnih tijela, naročito u dijelu zakonodavstva". Žali što "do kraja nisu primijenjeni Erdutski sporazum i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina". Uz ponavljanje Pupovčevih laži da se Srbe u Hrvatskoj svakodnevno progoni, tuče, maltretira… dodaje još jednu laž i izmišljotinu samo svojstvenu samo Srbima da se "priprema zakon prema kojem će u napuštenim srpskim selima biti sustavno srušena groblja".

Povjesničar Antić od Slovenije traži da Srbi u "deželi" budu "priznati kao nacionalna manjina" i da srpski jezik bude "priznat kao manjinski jezik". Makedonce optužuje zato što u Makedoniji "srpski narod ne uživa vjerske slobode" i zato što je "zabranjena njegova kanonski priznata crkva". Iako se na posljednjem popisu stanovnika u Albaniji tek 155 albanskih državljana izjasnilo Srbima Antić tvrdi da ima i 40.000 i da su ugroženi zbog "stogodišnje albanizacije i asimilacije".

U poglavlju pod naslovom "Srbi u regiji državno pitanje" zapisano je i ovo: »Pitanje položaja Srba u regiji treba se definirati kao jedno od najvažnijih državnih i nacionalnih pitanja, a Srbija treba aktivnom politikom i svim političkim, diplomatskim i demokratskim sredstvima pomagati opstanak srpskog naroda u regiji i inzistirati na poštivanju njegovih ljudskih i nacionalnih prava«. Riječi su to Pupovčevog šaptača iz Beograda Miodraga Linte, predsjednika "Saveza Srba iz regiona". Tada Antić ide na jezik i traži da se "izradi jedinstveni Srpski bukvar za djecu u dijaspori i regiji u suradnji s Maticom srpskom, Srpskom književnom zadrugom i drugim relevantnim nacionalnim institucijama". Zna on i kako to realizirati. Tako što srbijanska država treba "osnovati posebnu državnu instituciju, tj. ministarstvo za Srbe u regiji koje bi se svakodnevno bavilo rješavanjem problema i poduzimalo konkretne mjere i aktivnosti u cilju očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta Srba u osam država regije".

U Izvještaju Antić ponovno se vratio Srbima u Hrvatskoj. Žali što je njihov broj nakon srpske agresije na Hrvatsku, koju ne spominje, pao na 4,36 posto. Ali, ne predaje se. Poput Pupovca i obaju Memoranduma SANU-a govori i obespravljenosti Srba u Hrvatskoj. Žali i piše da je ulaskom Hrvatske u EU došlo do pojačane obespravljenosti manjinskih Srba, i umjesto napretka srpskih manjinskih prava došlo je, prema njemu, do "ozbiljne regresije", "buđenja i jačanja desnih nacionalističkih i klerikalnih slojeva društva", "pokreću se velike antimanjinske ili otvorene antisrpske kampanje"… Spomenuo je referendum i 600 tisuća potpisa hrvatskih građana da manjinski Srbi nemaju više prava od većinskih Hrvata i pohvalio je Ustavni sud, odnosno Andreja Plenkovića i Lovru Kuščevića što su se jako lijepo "dosjetili" da su odluku pristranoga i režimu odanoga Ustavnog suda uobličili i napisali odluku prema kojoj "referendumsko pitanje nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske" (onemogućavanje održavanja referenduma o pravednijem izbornom sustavu).

Pavao Blažević