Muslimani bi trebali sebe preispitati

Hrabar potez Kemala Kiliçdaroğlua

Teroristički napad na dvije džamije na Novom Zelandu, zločin je koji zaslužuje najstrožu osudu i kaznu svjetske javnosti u cjelini. Zločin je tim veći i gnjusniji što će način na koji je izveden, snimanje i direktni prijenos u slici, biti inspiracija i drugim budućim teroristima, kao što je i počinitelju zločina bio poticaj gledanje slika kako isilovci u Siriji masovno, pred kamerama ubijaju kršćane. Stotine, a možda i tisuće kršćana u kratkim gaćicama izlaze iz kamiona redaju se po liniji jedan do drugog klečeći na zemlji a u potiljak im isilovci ispaljuju rafale.

Kemal Kiliçdaroğlu

Ljudska zloća, ljudski primitivizam, nema granica. I nije trebalo dugo čekati da se medijski ponovi, na svu sreću sa puno manje žrtava, napad na jednog svećenika tijekom mise. Nadati je se, a na svim vjerskim i političkim dužnosnicima na kršćanskoj i muslimanskoj strani je odgovornost, da se više nikad i nigdje to ne ponovi. Muslimanska dugogodišnja šutnja na strašne zločine islamista nad kršćanima diljem svijeta, nažalost, bila je razlog stravičnog zločina na Novom Zelandu. Priznao je to, prvi u povijesti razarajućeg islamskog terorizma, lider turske oporbene Republikanske narodne stranke (CHP) Kemal Kiliçdaroğlu koji je u povodu terorističkog napada na džamije u Novom Zelandu izjavio kako bi “muslimani trebali sebe preispitati”.

Hrabar i dugo čekani politički potez jednog muslimanskog čelnika, potez kojeg su davno, već na prvom islamskom terorističkom zločinu nad kršćanima, trebali povuĆi islamski vjerski i politički čelnici. No to se nikada nije dogodilo, i stoga je islamski terorizam se svakim danom širio, bio brutalniji i sa većim brojem kršćanskih žrtava. Nikada, ili rijetko kada čuo se glas osude strašnih zločina nad kršćanima, kako onima u islamskim tako i u kršćanskim zemljama, od strane bilo politički, a još manje, gotovo nikako od vjerskih lidera muslimana. Napose se te osude nisu čule od samoproglašenog lidera svih muslimana svijeta od suvremenog sultan Erdoğana.

Njegova šutnja na svaki muslimanski terorizam diljem svijeta, poglavito u kršćanskom, bivale su poticaj islamskim teroristima, i osnaživala ih u osvajačko rušilačkom pohodu. Erdoganov šutljivi, a to znači odobravajući odnos prema nasilnom i ubilačkom vjerskom islamskom terorizmu nad kršćanima, slijedile su, i slijede, i bošnjački politički i vjerski lideri u Bosni i Hercegovini. I u toj zemlji  nije zabilježena muslimansko-bošnjačka osuda islamskog terorizma, ne samo onoga u svijetu već i onog kojeg čine njihova vjerska brača u Bosni i Hercegovini  nad Hrvatima katolicima i njihovim svetinjama. Šutnja muslimana u svijetu na vjerski terorizam svoje braće po vjeri imala je planirani cilj da se na taj muslimanski zločin odgovori također vjerskim zločinom. Sve su činili, a i dalje čine, da se počne klin klinom izbijati. I uspjeli su u tome.

Tim svojim vrlo opasnim uspjehom opravdavaju svoje zločine, nastojeći ovaj globalni vjerski sukob toliko radikalizirati kako bi se vodio do istrjebljenja jedni ili drugi, kršćana ili muslimana. Nažalost, na te muslimanske vjerske zločine nasjeli su pojedinci iz kršćanskog svijeta, te uistinu na klin uzvratili klinom. Vatra je zapaljena, i teško će je biti ugasiti.

Na zločin u džamijama na Novom Zelandu promptno je, opravdano, reagirao cijeli islamski svijet, jednako onako kako je desetljećima šutio na globalni muslimanski vjerski terorizam koji je rušio, i ruši, s ciljem potpunog uništenja, kršćana i kršćanstva. Hrabrost jednog oporbenog turskog vođe da prizna odgovornost muslimana za vjerski rat koji se širi, i čije se posljedice ne mogu predvidjeti, razbjesnila je sultan Erdogana, vođu svih muslimana u svijetu napose onih na prostorima zloglasnog Otomanskog carstva, koje je preteča današnjeg islamskog terorizma, da mu je zaprijetio ponižavajućim uvrjedama. A od uvrjeda do fizičkog smaknuća kratak je put kojim prolaze diktatori kakav je politički i vjerski babo beha muslimana Bošnjaka, turski predsjednik Erdogan.

Erdoganova umiješanost, zapravo vladavina iz sjene većim beha entitetom, spriječila je identificiranje i kažnjavanje poznatih muslimansko-bošnjačkih teroristički ubojica hrvatskih povratnika na federalni beha teritorij. Od desetine ubijenih hrvatskih povratnika, čak i cijeli obitelji, na sami Božić, do danas ni jedan, zasigurno bošnjačkom vjerskom i političkom čelništvu poznati, zlikovac nije ni procesuiran a kamoli i kažnjen. Stoga je glavni zid diobe beha društva, i zemlje, upravo ta bošnjačka šutnja na sve počinjene, kako ratne tako i poratne, zločine Muslimana Bošnjaka.

Najbolnija i najopasnija dioba svijeta, a time i Bosne i Hercegovine,  je ona koja ga dijeli na dio koji želi i sve čini da mir vlada, slobodni demokratski dio svijeta, i ona druga strana, radikalno islamska,  koja je apsolutno protiv te univerzalne vrijednosti za koju se čovječanstvo bori sve od svog postanka. U diobeni zid ovakvog svijeta ugrađen je vjerski materijal radikalnog islama koji ne samo da ne prihvaća ciljeve zapadnog demokratskog i slobodnog svijeta, već se svim sredstvima bori protiv toga. Zasigurno da nikada u ljudskoj povijesti nije bila tako radikalna podjela svijeta, što današnje vrijeme čini i najosjetljivijim trenutkom u kojem se može zapaliti i spaliti ljudska civilizacija.

Vjerski islamski radikalizam se pokazao, i potvrđuje, opasnijim za svjetski mir od bilo koje u povijesti zabilježene ideologije. Pa čak i od one komunističke koja je bila bez ljudskog lika. Pogleda li čovjek sve strahote koje islamistički zlikovci u ime vjere šire po svijetu u koji uđu, strah ga obuzme pred tim slikama, oslikanim krvlju nedužnih ljudi, žena i djece na gradskim trgovima i ulicama. Brzina kojom se islamski terorizam širi, snaga koju pokazuje i broj žrtava koje proizvodi nameče pitanje, kako je to moguće. Što i tko stoji iza te vjerske ideologije, čiji je konačni cilj poput svih dosadašnjih, osvajanje cijeloga svijeta. Vjerski islamski globalizam, za kojeg njegovi zagovornici tvrde da nema mira u svijetu dok islam ne zavlada njime.

Ne pita se kojim sredstvima, s kojim brojem žrtava na obje strane, već se kod islamskih vjerskih ideologa govori samo o cilju, kojeg opravdavaju sva sredstva. Samo svijet islama, islamski svijet, tvrde ideolozi iz svojih dvoraca koje okružuje gladan i zaveden muslimanski narod, može jamčiti svjetski mir. Njihova je teorija samo svijet jedne vjere, islama, svijet je mira. Stoga su sve svoje zemlje očistili od svake druge vjere, kulture, običaja, civilizacije, učinivši ih, u povijesti nezabilježenim primjerom, etnički i vjerski čistim islamskim društvima. Tragovi drugi vjera i kultura su nestali pred tim vjerskim fanaticima, i u svom pohodu na ostatak svijeta, onaj kršćanski dio, koriste sve one metode zločina i terora kakvim su se služili u iskorjenjivanju kršćana i kršćanstva u svojim zemljama.

Islamski fundamentalizam je globalni pokret kojeg na sve načine, i svim sredstvima pomažu, gotovo, sve muslimanske zemlje, i na taj način sudjeluju u njemu. Pored islama kao vjere, fundamentalizam s likom terora i zločina je njihova čvrsta poveznica. Svijet se uistinu našao pred najopasnijim izazovom, i pitanjem, kakva je to vjera islam, na kojim postulatima je osnovana, egzistira, i šta joj je konačni cilj. Je li svjetski mir ili globalni rat kršćanstva i islama, civilizacija i kultura. Rat u kojem teško da bi bilo pobjednika, ali gubitnika zasigurno da.

Vinko Đotlo