Ja želim biti Bandić!

Društvo koje ne cijeni učitelja i seljaka (poljoprivrednika) je osuđeno na propast

Ako učitelj voli samo posao, on je dobar učitelj. Ako učitelj voli učenika kao otac ili majka, on je bolji od onog učitelja koji je pročitao sve knjige ali ne voli ni posao, ni đake. Kad učitelj sjedini ljubav prema poslu i prema učenicima – on je savršen učitelj.

(Lav Nikolajevič Tolstoj)

Nikakva moderna tehnika i tehnologija, opći i posebni kurikuli, reforme, moderne škole i njihova oprema, ne će i ne mogu zamijeniti i nadomjestiti učitelja i profesora u odgojno-obrazovnom procesu. To sve su samo sredstva i pomagala koja mogu unaprijediti i ubrzati nastavni proces, omogućiti korelacije nastavnih predmeta, uskladiti i ustrojiti školski sustav po vertikali i horizontali. Pišem o tome više od trideset godina, jer nikako da se shvati i prihvati da je učitelj bitan i najvažniji činitelj u odgoju i obrazovanju svakog djeteta. Naravno, da taj i takav učitelj ili profesor, odnosno nastavnik, mora biti adekvatno obrazovan u struci i pratećim znanostima i disciplinama, uz obavezno permanentno obrazovanje.

Malo tko zna što sve obuhvaća obrazovanje profesora, bez obzira na primarnu struku (nastavni predmet). Malo tko shvaća širinu i dubinu nastavničkog posla. Puno njih misli kako su nastavnici čak previše plaćeni za ono što rade. Taj rad mjere satima provedenim u razredu i školskim  praznicima. A gdje je sve ono drugo? Neki nastavnici bi to drugo radije odradili u školi, kad bi za to imali prostora, nego posao nosily kući. Htjeli bi ići kući bez radnih obveza, kao mnogi drugi. Nažalost, to je nemoguće u ovoj profesiji. Znaju li oni koji smatraju kako učitelji malo rade što znači pripremati se za nastavu, pogotovo u razrednoj nastavi? Učitelji od djeteta “stvaraju” učenika i čovjeka. To nije lako i jednostavno, pogotovo danas, kad se obrazovanje ne cijeni, kad se do diploma i posla dolazi, na druge načine, posredovanjem, kupnjom, članskom iskaznicom roditelja ili “diplomanta”.

Bila san 36 godina u razredu i dobro znam kakav je to posao. Danas je još i teže, unatoč suvremenim nastavnim sredstvima i pomaglima, jer prevladava mišljenje kako “sprava” misli za vas i da ne treba učiti. Istina, ne treba učiti, na “starinski” način, uglavnom napamet. Treba istraživati, analizirati, sintetizirati, samostalno pokušati donijeti zaključke, bez da ti ih itko nameće, već te usmjerava na putu istraživanja. Iskreno to je puno teže i složenije. Zato  još uvijek mnogi nastavnici pribjegavaju onoj staroj metodi, poput mojeg iskustva na fakultetu kad je profesor predvojničke obuke (ONO i DSZ) tražio da se točno po redu napisanom u skripti odgovara. Kad je jedan student pogriješio u tom nabrajanju i napisanom nizu bojnih otrova rekao lapsus, “profesor (kapetan) je rekao, ne nije taj. Daleko smo od tog vremena, ali se još uvijek na svim stupnjevima školovanja događaju gotovo nevjerojatne stvari i situacije, jer su kao i u mnoge druge profesije, neki zalutali u škole i na fakultete. Zbog tih i takvih se ne bi smjela podcjenjivati i margoinalizirati jedna cijela profesija. To nije od jučer. To traje odavno i u stalnom je porastu.

Zanemarimo li neadekvatne plaće, što je jedan od bitnih činitelja procjene i ocjene rada i djelovanja učitelja, ostaje još niz pokazatelja da je u našem društvu ta profesija zadnja rupa na svirali. Stječe se dojam da se sve to čini namjerno. Izgleda da nam ne trebaju obrazovani, slobodnomisleći, samostalni, kreativni, samopouzdani, inovativni, domoljubni, moralni i slobodni ljudi, već podobni u svakom pogledu, pasivna biračka masa, koju će vlastodršci oblikovati, po svojim trenutnim potrebama, po uputama onih izvana, koji imaju primat nad ovim prostorom, iz geostrateških i geopolitičkih interesa.

Društvo koje ne cijeni učitelja i seljaka (poljoprivrednika) je osuđeno na propast. Poljoprivreda propada. Uvozimo hranu ‘žblj’ kategorije. Svjesno trujemo narod. Ne pružamo adekvatnu i nužno ptrebnu zdravstvenu zaštitu, kao niti liječenje oboljelih. Čiji su to interesi? Bez zdravog, zadovoljnog i obrazovanog čovjeka nema ostanka, opstanka, a kamoli napretka, ni u čemu. Sve su veće razlike između bogatih i siromašnih. Srednjeg sloja gotovo da i nema. Djeca bogatih i moćnih se uglavnom školuju vani. Koga briga za djecu sirotinje? Oni su jedina briga učitelja. Mnoga djeca zaslugama svojih učitelja su postali Netko, cjelovita, sretna i zadovoljna osoba, nažalost ne u svojoj domovini. Takvi “gotovi” školovani ljudi su svoju sreću, zadovoljstvo i mogućnost nadogradnje morali potražiti vani, jer ovdje za njih nema mjesta. Ta su mjesta rezrvirana za sinove, kćeri i unučad “zaslužnih” državnih dužnosnika, “domoljuba i Hrvatina. Takvi danas daju preporuke učiteljicama koje imaju nedovoljno dobar standard da vikendom rade u ugostiteljstvu, gdje je velika potreba za sobaricama, konobaricama i pomoćnim kuharicama. Time će povećati svoj standard, osigurati svojoj djeci bolji život, a i pridonijeti državi, jer će na takav njihov rad biti manja davanja. Kaj god! Navodno je to rekao jedan bivši ministar. Sapient sat!

Unatoč svega toga u školstvu, u razredu ima puno dobrih, stručnih, humanih, domoljubnih i moralnih ljudi, koji rade s dušom i srcem, puni empatije i ljubavi prema djeci i svojem poslu. To se naročito vidi u onim strukama koje su deficitarne, s kojima u drugim sektorima mogu imati trostruko veću plaću. To se zove domoljublje koje se živi. Te i takve nastavnike nitko ne može zamijeniti. Ne može ih niti uvrijediti bilo tko.

Oni su cjelovite ličnosti. Rade posao koji vole – “stvaraju” ljude. Svakim danom ih je sve manje. Mnogi odlaze za boljim životom u svijet. Po zakonu vjerojatnosti ima sve manje izbora. Po našem mentalitetu novac, materijalno bogatstvo, utjecaj, moć i društveni ugled je mnogima cilj, već od malih nogu, što pokazuju neka istraživanja. Bitno je imati, a ne znati. Pred nekih desetak godina, dok sam još radila u školi, na satu razredne zajednice smo razgovarali tko bi što želio biti, s naglaskom kao je bitno biti pošten čovjek, govoriti istinu, svojim radom (učenjem) sebe izgraditi i osigurati si dobar život, da su sva zanimanja i zvanja časna, ako ih radi častan čovjek… Da bi neki “moji dečki”, u pismenoj zadaći na temu: Što želim biti kad odrastem?” napisali: Ja želim biti Bandić.

Ne znam, što pišu današnji učenici na takvu ili sličnu temu, ali znam, da mnogi ne žele učiti, da uopće ne čitaju, da bi mladi ljudi na “brzaka” htjeli sve imati i to ono najbolje, da ih ne zanima brak, obitelj, djeca, društvo, kultura, politika… Politika zanima uglavnom one, koji uviđaju i shvaćaju, kako s malo rada, puno možeš postići i dobiti, bez obzira na obrazovanje. Zar je onda čudno što takvi podcjenjuju i marginaliziraju učitelje?  

Ankica Benček