Smisao reforme je u odgoju, a ne u obrazovanju

Zbog koga ili zašto se školujemo?

 

 

Ni jedno društvo nisu unaprijedili daroviti pojedinci

već prosječni ljudi discipline reda, rada i odgovornosti

 

Obrazovna reforma bez odgoja jedan je u nizu uzaludnih pokušaja ili pogodak u cilj kojim je sve bitno promašeno. Našoj školi i državnoj politici nedostaju iste stvari! Nismo pronašli resurs kojim bi bili konkurentni: Japanu, Njemačkoj, skandinavskim državama, Irskoj,  pa ni Islandu. Savršeno je glupo što se pokušava od naprednih zemalja uzimati postupke kao recepte. Napredak spomenutih država je jedino u onome što u nas nitko nije ni spomenuo, a to je odgoj ili disciplina reda, rada i odgovornosti. Puno toga što su spomenute države žrtvovale Hrvatska je većim dijelom sačuvala. Sačuvali smo prirodu, ne pameću već siromaštvom. Nažalost u nas spomenici starih civilizacija imaju viši socijalni status od zaštite prirode. Malo kome je jasno da nas zaštita spomenika materijalno siromaši, a zaštita prirode bi nas mogla obogatiti.

Željko Mataja

 

Ne budemo li, osmišljenom filozofijom života, sačuvali prirodna bogatstva ubrzo ćemo postati, umjesto partneri zajedničkog tržišta, njihovo smetlište. Za sad nismo u stanju skupiti a nekmoli selekcionirati smeće za zbrinjavanje pa se valja pitati: što činimo mi (Vlada), a što čine naše škole (Ministarstva) da bi nam prirodne ljepote postale bogatstvo? To ne može riješiti ekologija kao nastavni predmet. To mora biti nastojanje svih nastavnih predmeta kao kolektivni, državni i nacionalni imperativ. Svaka školska zadaća morala bi imati primjere, recimo iz matematike, izračunavanja mogućih šteta koje mogu nastati ako…, ili Hrvatska može imati koristi ako poštujemo…

 

U svakom bi nastavnom predmetu valjalo primjerima potkrepljivati i zadaćama proširivati mogućnosti spoznavanja potrebe očuvanja prirodnih resursa kao uvjeta koji nije bitan zbog turizma, već zbog načina života koji može biti primjer civiliziranoj Europi koja popravlja ono što je propustila ili upropastila. Što uopće znači obnoviti nešto što je vrijeme, kao proces trajanja u prostoru uništilo ili razgradilo? Mora se shvatiti da je propalo samo ono što je prestalo služiti svrsi ili materijalnoj osnovi! Da su naši dvorci služili svrsi zacijelo ne bi propali! Očito je vrijeme i razdoblja dinosaurusa davno, davno razgradila priroda pa valja postaviti pitanje: tko hoće i zbog čega obnoviti dvorce i čeprkati po onome čemu je vijek vrijednosti istekao. Obnavljanje dvoraca kao i ubacivanje u školske programe moralo bi biti ozbiljno pitanje kojim bi se morala baviti nacionalna strategija. Pisanje udžbenika ne bi mogao biti natječajni izbor autora, već ciljani izbor ljudi čije je znanje neupitno i za interpretaciju jasno. Valjalo bi razmisliti o svrsi udžbenika i o smislu troškova obnovljenih dvoraca i svrhe kojoj obnova služi.

 

Kamo plovi naš obrazovni, a kamo naš odgojni brod? Hoće li nam kompjuterizacija intenzivirati naše zablude? Tko i kako selekcionira kadar za naše škole? Zašto postoje prijemni ispiti na fakultetima umjesto rigorozni ispit predmetnog znanja? Moraju li uistinu svi koji se upišu u neku školu obvezno ju i završiti? Tko su pisci naših udžbenika i s kakvim referencijama? Je li Hrvatskoj korisnije  držanje tečajeva od postdiplomskih studija? Na spomenuta pitanja još nitko nije tražio odgovor niti su nam znanstvena zvanja unaprijedila gospodarstvo, a još i manje odgojnu djelatnost.

 

KAKVA NAM JE ŠKOLA POTREBNA

 

Suvremena škola nije tehničko pitanje jednog ili više predmeta nego nedostatak odgoja u svakom nastavnom predmetu. Odgoj ne može biti nastavni predmet jer se disciplina reda, rada i odgovornosti ne uči nego se u praksi djelatno provodi, a nedostatak odgoja se nužno i primjereno mora kazniti. Nije li, primjera radi, smiješna situacija u kojoj učenik iz odgoj kao predmeta dobije odličnu ocjenu, a u praksi ne poštuje red, izbjegava rad i nije odgovoran. Škola, kakvu imamo djeluje bez odgojnog imperativa. Zadržala je mnoga načela i postulate tzv. naučnog socijalizma koje je respektiralo učenje Darwina i Descartesa i prirodoslovaca namjerom da se čovjek postavi iznad prirode. Pedagoška je misao brojne činjenice prilagodila sebi i svojem učenju tako što je prirodne pojave i ciljeve proglasila društvenim, pa kad priroda ispuni neki cilj onda ga pripiše svojim zaslugama, a kad se priroda “drzne” i cilj se ne ostvari, onda „pedagoška“ misao, da bi održala konzistenciju svoje teorijske nedorečenosti, krivicu prebacuje na državu i njeno nerazumijevanje za školu. Još uvijek postoji vjerovanje da daroviti pojedinci, a među njima, pjesnici, glumci, znanstvenici, pisci, slikari, športaši i ostali svoj uspjeh duguju školi, a ne svojem od Boga ili ako netko hoće od prirode poklonjenom daru. Nisu li to naši učenici koji na međunarodnim natjecanjima osvajaju zavidne uspjehe u područjima provjere njihova znanja od matematike, informatike pa sve do govorništva. Zar zahvaljujući sustavu kojeg reformiramo?

 

DAROVITOST SE NE UČI

 

Najkraće, dok je škola bila jednostavna i bez znanstvenih pretenzija ispunjavala je društvena očekivanja, a prirodnim je dozvolila da se bez njene pomoći stvaraju i svojim radom razvijaju daroviti ljudi različitih profila. Škola je oduvijek bila, a trebalo bi i da ostane, odgojno-obrazovna pretpostavka od koje valja očekivati društveni napredak. Od nje ne bi trebalo očekivati znanstvene ili bilo kakve druge vrhunske domete, jer ona je uistinu samo stručna ustanova u kojoj će uvijek biti nadprosječnih učenika, nastavnika, učitelja ili profesora. Hoće li se oni pojaviti u matematici, povijesti, biologiji ili u nekom drugom predmetu jednako je onoj istoj logici ili pretpostavci da jedne godine rode šljive, a neke druge jabuke. Priroda ili sve što pod tim pojmom razumijemo nije uvijek i svake godine jednako izdašna; ona daje i “kažnjava” i na taj način čovjeka čini budnim i opreznim kako nikad ne bi poželio “izlazak iz krize”. Mora uvijek živjeti i raditi kao da je u krizi kako nikad u nju ne bi zapao.

 

ŠTO BI OD ŠKOLE VALJALO OČEKIVATI?

 

Škola kao državni imperativ i promišljeni sustav za poduku uvijek se mora prilagođavati prosjeku koji se vrjednuje numeričkom skalom kao mogućnost ustanovljavanja nižeg i višeg prosjeka. Od numeričke skale, baš kao ni od načina istiskivanja paste za zube, još nitko nije izmislio ništa jednostavnije. Međutim, svi koji misle da su odlični učenici i (oslobođeni mature zbog nagomilanih petica) najbolji u golemoj su zabludi. Takvi su učenici najčešće, ali ne i apsolutno, na najvišoj razini zadovoljili prosjek većine savladanih predmeta. Iznadprosječni su uvijek i samo dobri u nečemu, a rijetko kad u mnogo čemu. Život i praksa najzornije demantiraju ocjenjivačke skale, pa najbolji u školi nisu i najbolji za praksu. Ova činjenica ima svoj biološki, a posljedično i socijalni aspekt.

 

Poznato je da se čovjek ne razvija kalendarskom kronologijom pa zbog toga znamo da ne možemo kupiti ni odjeću, niti možemo kupiti obuću prema dobnoj, već prema biološkoj, razvijenosti koja ima antropometrijske značajke. Kao što postoje različite antropometrijske značajke tako postoje i sve druge pa najbolji učenici osnovnih škola nisu i najbolji učenici srednjih škola. Najbolji učenici srednjih škola nisu i najbolji studenti. Da o broju diplomiranih ne ovisi gospodarski i civilizacijski napredak mi smo se vrlo grubo u to uvjerili jer imamo najviše diplomiranih pravnika i vrlo nerazvijen ili, kako se kaže, suspektan pravni sustav. Imamo najviše diplomiranih ekonomista i traljavo gospodarstvo.

 

Škola ne smije robovati najboljima, niti je dužna spuštati se najgorima; ona naprosto mora njegovati i prilagođavati se prosjeku namjerom da se iz godine u godinu ili iz generacije u generaciju prosjek diže na višu razinu. Za razliku od individualnih razlika u obrazovanju odgoj je čin discipline reda, rada i odgovornosti. To nije i ne može biti nastavni predmet nego nastojanje u svim nastavnim predmetima o kojima ovisi ono što nazivamo mentalitetom. Obrazovani i neobrazovani podliježu društvenom imperativu ponašanja, komuniciranja, rada i odgovornosti.

 

DAROVITOST

 

O darovitoj djeci uistinu ne bi trebalo brinuti jer im njihov dar otvara putove i prostore njihova napretka. Ni jedno društvo nisu unaprijedili daroviti pojedinci već prosječni ljudi discipline reda, rada i odgovornosti.Ta činjenica nije možda niti u jednoj oblasti toliko prepoznatljiva kao u športu, ali i u glazbenom stvaralaštvu. Daroviti odlaze tamo gdje im se pružaju mogućnosti njihova napretka zbog kojeg narodi kojima takvi pripadaju mogu biti vrlo ponosni, ali ne i zaslužni.

 

TEHNOLOGIJA I ZNANOST

 

Tehnologija je prevladala znanost. Danas se može sve napraviti i svugdje se može stići. Međutim, tehnologija ne obećava niti ima obzira spram onog što zovemo napretkom iza kojeg se najčešće javlja civilizacijska katastrofa. Riječ je o tomu da ono što tehnolozi proizvode u smislu napretka ekolozi označuju katastrofom. Po svemu sudeći tehnološki izazov nije zaobišao ni školske ustanove. Razmrvljena ili usitnjena pedagogija nastala uzorom tehnološkog terora uspjela je u samo nekoliko godina predmete proglasiti znanstvenim i odmah zatim proizvodnjom, sličnoj proizvodnji “brojler” pilića, stvoriti pseudoznanstveni kadar koji će sam sebe replicirati, a samim tim skrenuti pozornost na svoje minorne domete koje je izbacila tehnologija umjesto spoznaja. Taj, nazovimo ga, proces postao je prostor agresije psihologa, sociologa  i pedagoga koji su svoje djelovanje odvojili od nastavnog predmeta i povezali ga, “discipliniranjem” nastavnog osoblja, kao intelektualni dodatak nastavnicima.  

 

Službena pedagogija podijeljena na brojne discipline na raspućima enciklopedijskog znanja i pragmatičkih potreba okrenula se anatemi svega što nije išlo u prilog interdisciplinarnim stručnjacima; oni su puno znali o svojim “malim prostorima” i gubili se u “velikim prostorima”. Na taj je način pedagoška misao prestala biti prepoznatljivost u nastavnom predmetu, a sve se više prepoznavala kao predmet simpozija, savjetovanja i skupova na kojima su referenti uživali u osobnom nastupu odnoseći se prema kolegama ignoriranjem ili kurtoazno (čitaj: bez kritičkog pristupa). Unatoč tomu ili baš zbog toga, možda ni u jednoj djelatnosti nije bilo takvog sraza kao što je to okolnost nametnula školi u odgojno-obrazovnom procesu. I to samo zato što je umjesto prirodne selekcije uvedena hiperprodukcija. Zato nije slučajno da se danas svaki susret biološke spoznaje i tehnološkog dometa pretvara u sudar što ga na strani tehnologije prepoznajemo hiperprodukcijom, a na strani biološke spoznaje eko-katastrofom. I kao što postoji onečišćenje i zagađenje prirode, tako jednako postoji i onečišćenje i zagađenje društva i društvenih djelatnosti. Bez ustezanja mogu se navesti brojni primjeri zagađenja od pedagoškog, psihološkog, socijalnog, književnog, političkog, arhitektonskog pa sve do znanstvenog i rečeničnog.

 

POSTAVLJA SE PITANJE

 

Što je zajedničko naprednim državama i možemo li bar nešto od onoga na čemu su gradili gospodarski napredak označiti usvojiti, neovisno o tome kako su rasle,  kao postupak? Svima njima napredak je jamčila disciplina reda, rada i odgovornosti; ta disciplina uvijek i svuda se razlikovala od Japana i Kine do Skandinavije. Svaka je država na svoj način, odnjegovala odgovornost već u sustavu školovanja u kojem sve što su propustili ili zanemarili roditelji u djelo su proveli nastavnici. Hrvatska svoju ili bilo koju reformu obrazovanja može nazvati kako god želi, ali sve dok je odgoj osmišljen kao nastavni predmet umjesto obveze svih nastavnih predmeta uzaludno je očekivati socijalni napredak. To je bolan i surov proces kroz koji su, davno, davno prošle sve navedene države, a naša nije ni na tragu jer je u nas važniji predmet povijesti s posljedicama, a nikad uzrocima oba svjetska rata zbog kojih se umjesto odgoja vode prijepori u smislu floskule „ne ponovilo se“ ili religijskom porukom „opraštamo ali ne zaboravljamo.“ Nažalost nitko niti oprašta niti zaboravlja nego svakom komemoracijom odgađa kraj Drugoga svjetskog rata čije smo žrtve.

 

Cijeli sustav našeg odgojno-obrazovnog sustava nije u školama i na sveučilištu već u odgojnom (čitaj nastavnom) osoblju vrtića i fakultetskih, odnosno, visokoškolskih ustanova. Smisao reforme nije u obrazovanju nego u odgoju kojim bi valjalo započeti bazom u vrtićima i osnovnim školama kako bi sveučilišni vrh bio onoliko šiljat koliko je moćna baza. Tko bi spomenutim pitanjima mogao biti mentor?

 

Željko Mataja