Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Tajnoviti berlinsko-balkanski kongres

Zašto hrvatske vlasti taje sastanak između Angele i Emmanuela?

 
 
Dana 29. travnja 2019. njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Francuske Emmanuel Macron zakazali su u Berlinu prilično tajnoviti sastanak u „formatu“ bivših jugo republika i jedne bivše jugo pokrajine, Kosova. Sve su one danas samostalne države, a i Kosovo je na putu pune samostalnosti (priznalo najmanje 115 država). Dvije su članice EU-a, četiri su na nekom odjeljku puta „pridruživanja“, tri su članice NATO-a (Crna Gora, Hrvatska, Slovenija, Makedonija samo što nije, Grci ratificirali učlanjenje, čekaju se ostale članice) ali jugo „format“ je jugo „format“, preciznije, kad su Nijemci i Francuzi u pitanju – balkanski „format“.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/04/merkel-macron.jpg
Ako je vjerovati srbijanskom ministru vanjskih poslova Ivici Dačiću – iako je poznati i priznati lažac posebno kad je riječ o „regionu“ s naglaskom na Hrvatsku – o sastanku nisu informirane ostale članice EU-a, ni Federica Mogherini, pa čak ni njihovi ministri vanjskih poslova(?!). Bit će kako je ta tajnovitost i razlog zašto o njemu ne izvještava ni ovdašnja medija. Sastanak nas zanima zato što će na njemu sudjelovati i Hrvatska (Plenković?), a posebno što će se tamo raspravljati o granicama „na Balkanu“. Glavna tema trebala bi biti rješenje kosovskog  čvora, ustvari odnosa Srbije i Kosova s naglaskom na njegovo priznanje ili pronalaženje nekog drugog, sličnog, „održivog rješenja“. Kosovari govore o „međusobnom priznanju“, kao i Amerikanci. Srbijanci smatraju kako će ih dodatno tjerati na priznanje, ili „održivo rješenje“, ma što ono značilo, kao uvjet za ulazak u EU.
 
Srbija traži podršku Moskve i Pekinga
 
Prije ovoga sastanka Srbija obavlja temeljite vanjskopolitičke pripreme. U okviru „strateškog partnerstva“ (ugovor) s Rusijom u ponedjeljak 17. 4. 2019. u Moskvi je boravio Ivica Dačić, a 25. i 26. travnja u Pekingu će se Vučić sastati s Xi Ji Pingom, drugim „strateškim partnerom“, ali i s ruskim predsjednikom Putinom. (Slične ugovore Srbija ima i s Francuskom i Italijom.) Srbijanska aktualna vlast, mnogi iz oporbe, intelektualna elita… uvjerena je kako joj ova dva diva, Kina kao ekonomski i mnogoljudni i Rusija kao vojni (prema Dačiću ona je vojno-tehnološki dvadeset godina ispred Amerike, NATO-a, Zapada) mogu jamčiti skoro sve, pa i ostanak – povratak Kosova Srbiji kako to i danas piše u njenom ustavu („suštinska autonomija“). Oba diva su, navodno, skroz na srbijanskoj strani i podržat će takvo rješenje kosovskog pitanja za koje se Srbija odluči.
 
Inače u igri je nekoliko skica, nacrta rješenja. Prvi je tzv. razgraničenje za koje se zapravo ne zna gdje bi se povukle granice. Računa se kako bi sjever Kosova, Kosovska Mitrovica i nekoliko općina sa srpskom većinom trebao pripasti Srbiji. Drugo rješenje, ili dio istoga, je da se u tom slučaju Kosovu pripoje općine s juga Srbije (Bujanovac, Preševo, pa dio i Medveđe) s albanskom većinom što srbijanska nacionalistička elita smatra zamjenom „srpskoga za srpsko“. Treba imati na umu kako samo trećina Srba živi na sjeveru Kosova, dok su dvije trećine  dublje, pa i na jugu, kosovskog teritorija.
 
Pored identitetske priče – Kosovo, polje, poraz, mit, manastiri… – ne manje važna su realna ovozemaljska dobra, rudnik i pogoni Trepče, te akumulacijsko jezero Gazivode u gornjem toku Ibra, dakle na sjeveru Kosova. Rudno blago se procjenjuje od 100 pa na više milijardi dolara, a akumulacijsko jezero Gazivode opskrbljuje Kosovo vodom i bez njega je nemoguć rad termoelektrana u Obiliću koje su ključne za njegovu  opskrbu električnom energijom. Od nedavno je u igri rješenje u obliku tzv. dvostrukog suvereniteta na dijelovima Kosova. Nejasno je kako bi se suverenitet dijelio i gdje, a pri tome se vjerojatno računa na zajednicu srpskih općina što je odavno dogovoreno, ali ga Kosovo ne primjenjuje, nije usklađeno s kosovskim ustavom tvrde, a uvjetuju ga i priznanjem. Osim na općine sa srpskom većinom „dvostruki suverenitet bi se zasigurno primjenjivao i na srpske manastire (SPC). Kad je u pitanju Trepča  često se spominje i treći, strani, „suvernitetet“: Trepčom bi, u obliku dugogodišnje  koncesije, ili na sličan način, upravljali stranci (Amerika, V. Britanija koja je Trepču i otvorila i upravljala do  Drugog svjetskog rata?) a naknada od koncesije i dobiti bi se isplaćivala dijelom (većim?) Kosovu i Srbiji.
 
U vezi  berlinskog sastanka  planiranog za 29. travnja 2019. Amerikanci se skoro ne spominju, inače izgleda kao da se oni lagano povlače s Balkana, barem se tome nadaju Srbijanci. Za tzv. razgraničenje neki zapadni mediji tvrde kako bi ga berlinski sastanak trebao „pokopati“, dok drugi, pa i srbijanski, nagađaju kako bi mu se i Njemačka konačno priklonila. Ukoliko se ono dogodi u Srbiji, a naročito u BH srpskoj republici računa se kako ono ne bi bilo presedan te bi omogućilo njeno prisajedinjenje Srbiji. Tako bi nastala ona mala velika Srbija o kojoj se govorilo i počekom devedesetih, nakon što agresija na Hrvatsku nije upalila. Izričiti protivnik razgraničenja Kosova i Srbije je crnogorska vlast te Bošnjaci dok tamošnji Hrvati baš i ne sudjeluju u ovoj raspravi. Šuti i  hrvatska vlast, čak ne obavještava svoju javnost o tome da će sudjelovati na tom „berlinskom kongresu“.
 
S kim bi se "razgraničavala" Srbija?
 
S obzirom na odnose  Kosova i Albanije i tvrdnje mnogih kako se Amerika zalaže za stvaranje Velike Albanije, pitanje je s kim se Srbija  „razgraničava“, s Kosovom ili s Albanijom. Srbijanci ustvari navijaju za – Veliku Albaniju, nadajući se kako im upravo to daje realne političke izglede za malu Veliku Srbiju – Srbiju do Une, a mnogi se u Srbiji nisu odrekli ni Crne Gore. U tom slučaju potpuno je maglovita sudbina „ostatka“ BiH, osobito Hrvata, a još je neizvjesnije može li se takav scenarij provesti bez novoga rata. Dodik upravo osniva nove policijska snage, a isto najavljuje i bošnjačka „sastavnica“ BIH.
 
Toj zamišljenoj Velikoj Albaniji, koju albanski teoretičari još nazivaju i „prirodnom“ trebali bi pripasti i zapadni dijelovi Makedonije (Sjeverne) koja bi se u konačnici podijelila između Bugarske i Albanije – tako stoje ti snovi, a bogme i nacrti. Sve u svemu novi, potpuni, „rusvaj“. U srbijanskoj javnosti, pa i svrha vlasti (Vučić, Brnabić) značaj „novoga berlinskog balkanskog kongresa nastoji se minimizirati. Velike nade se polažu i u slabljenje EU-a, njenu razjedinjenost, izlazak V. Britanije, jačanje desnice naročito u Francuskoj i Italiji (srbijanski „strateški partneri“) koja bi, poput Mađarske u vezi Kosova bila potpuno na srbijanskoj strani. Na drugoj strani nacionalistički teoretičari (akademik SANU-a Kosta Čavoški primjerice) ne plaše se nikakvog rješenja jer ono se uvijek može u slučaju da Kosovo „ode“ i formalno iz Srbije poništiti ratom, u nekim novim svjetsko-političkim okolnostima ma koliko se na njih i na njega čekalo. Taj dio srbijanske opozicije ionako Vučića drži veleizdajnikom i smatra kako je doveden upravo da bi u konačnici i priznao Kosovo pa ih takav rezultat ne bi iznenadio, a onda je rješenje samo rat, kad-tad. Ovdje nismo pobliže bavili interesima velesila Amerike, Rusije, EU-a i pojedinačnih njenih članica, NATO-a a odnedavno i Kine – tek tada se i manji kosovski i veći balkanski čvor dodatno zapetljavaju a ne rješavaju.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Arbitražu treba prekinuti

HF

Grade Zagrebe, srami se!

HF

Novo vodstvo HŽD-a

HF

Povećanje dohotka pod povoljnijim uvjetima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...