Hrvatski Fokus
Znanost

Trideset godina poslije – Američko čudo (2)

Najprije treba znati proizvesti, a tek tada se može automatizirati, robotizirati, kompjutorizirati i kontrolirati

 
 
U seriji članaka koji su napisani pred trideset godina, u prednosti bio je članak „Osvajanje jezika“. Opravdanost te prednosti najbolje potvrđuje tekst „Znanstvena zajednica priprema promjenu Ustava” (Hrvatski fokus, 15. travnja 2019.). O hrvatskoj znanstvenoj administraciji da se i ne govori. Istodobno, stjecajem okolnosti, prvi članak iz serije bio je naslovljen „Američko čudo“ (Vjesnik, 15. svibnja 1989.). Danas je definitivno jasno da se sada radi o „Kineskom čudu“. No o njemu u jednom od narednih tekstova.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/04/S18.4Tykhe.jpg
»Najprije treba znati proizvesti, a tek tada se može automatizirati, robotizirati, kompjutorizirati i kontrolirati«. Ovo je drugi dio teksta kojeg obavezno napišem studentima III. semestra na prvom predavanju.
Komentar. »Ljudi stvaraju budućnost. Roboti ubrzavaju te procese« (VDI, 22. ožujka 2019.).
 
»U vrijeme kada svi oponašamo (simuliramo), računamo, crtamo, trgujemo, pretražujemo razne baze podataka i znanja s pomoću računala, u doba razvoja mikroelektronike, robota, sve profinjenijih metoda kontrole svega i svačega, ovaj stav može se činiti i vrlo zaostalim. „Trebamo proizvoditi softver, moramo smanjiti potrošnju energije, moramo ovo i ono“ kako to govore mnogi odličnici, u takvom okruženju zalagati se za proizvodnju u ovoj zemlji postaje zaista gotovo neprimjereno. Naglašavati da se mora najprije znati kvalitetno proizvoditi, a tek tada može razmišljati o drugim područjima koja su ipak ili nadgradnja ili pomoćna funkcija proizvodnje, može se shvatiti kao zalaganje za nove investicije u proizvodna sredstva, što opet traži visoka ulaganja u energetiku, uništavanje okoliša itd.
 
Namjera je drugačija. Pokazati da samo uspješna proizvodnja omogućuje smanjenje broja zaposlenih, u neposrednoj proizvodnji, manju potrošnju energije, bolje korištenje informacija, oslobađanje velikog broja ljudi za tercijarni i kvartarni sektor, kraće radno vrijeme, viši standard i zdraviji okoliš. Istovremeno znači gospodarski djelotvorniju i društveno prihvatljiviju djelatnost. Preduvjet za to su odgovarajuće obrazovani kadrovi. A cjelokupnim trendom u prenaglašavanju nekih pomoćnih funkcija ili infrastrukturnih djelatnosti, najbolji kadrovi odlaze tamo gdje im se čini da je „svjetlija budućnost“. Ovaj način razmišljanja mogao bi ovu zemlju stajati nesagledivih posljedica. Valja biti jasniji.
 
Čelnici pod snažnim utjecajem nekih najrazvijenijih zemalja naglašavaju gotovo isključivo važnost informatike. Postoje i jaki energetski lobiji, pri čemu se ne misli isključivo na onaj atomski. Postaje važno samo ono što je u funkciji energetike i informatike. Sve ostalo je sporedno. A je li to opravdano? Prvo, zbog jasnoće valja definirati pojam proizvodnje. To su sve aktivnosti vezane uz dobivanje sirovina i gotovih proizvoda. Po Kukoleči proizvodnja obuhvaća pet područja: rudarstvo, poljoprivredu sa šumarstvom i vodoprivredom, industriju, građevinarstvo i promet. Zalažući se za proizvodnju, zalaže se za uspjeh svih navedenih područja, jer samo njihovo uspješno djelovanje obećava ovoj zemlji uspješan razvoj i izlaz iz krize.
 
Nedavno vidjeh na televizijskom ekranu sliku s jednog savjetovanja. Marketing – velika kružnica, proizvodnja – mali odsječak, na rubu kruga. Točno je da se smije proizvoditi samo ono što se može prodati. Ali, da bi se imalo što uspješno prodavati, mora se najprije znati uspješno proizvoditi. A uspješno znači danas proizvoditi tehnološki. Pod uvjetom da tehnološki znači proizvoditi tehnički ispravno, gospodarski opravdano i za društvo prihvatljivo. Pri tome postoji čvrsta isprepletenost između tehnike, gospodarstva i društva. Dakle nema važnijeg i manje važnog u tom isprepletenom lancu, već samo više ili manje aktivnosti.
 
Profesor Adolf Dragičević razlikuje četiri tehnološke revolucije. Prvu obilježava parni stroj i alatni stroj za kojim je čovjek, a drugu električna energija i mehanizacija. Treću, koja je sada prevladavajuća u najrazvijenijim zemljama, obilježava mikroelektronika i informacija kao osnovne proizvodne snage, pri čemu su proizvodni procesi sve automatiziraniji, kompjutoriziraniji, robotiziraniji i fleksibilniji. Istovremeno nazire novu tehnološku revoluciju s laserskom tehnikom, umjetnom inteligencijom, fuzijom, solarnom energijom, fotonikom, optičkim vlaknima itd. Stoga govori o industrijskoj, mehaničkoj, informatičkoj i znanstvenoj revoluciji.«
 
Komentar, to je ono što se pod Industrijom 4.0 neopravdano naziva četvrta industrijska revolucija. S kobotima imamo i petu revoluciju. No ipak radi se samo o konceptima a ne proizvodima.
»Valja si postaviti iskreno pitanje, gdje je ova zemlja? Sigurno u nekim segmentima posjeduje, zahvaljujući najinteligentnijima, najobrazovanijima i najdarovitijima elemente informatičke revolucije. Ali zaostatak u industrijskoj i mehaničkoj revoluciji, proizvodnja nije još ni danas u cijelosti nadoknadila. Stoga se postavlja pitanje strategije, posebno s kadrovskog stajališta.
 
Iskustva valja uvijek koristiti. Samo se postavlja pitanje čija? Ukratko: pokušajte se trenutno sjetiti nekog proizvoda široke potrošnje kojeg proizvode Sjedinjene Američke Države, kao što imate predodžbu za fotografske aparate, videorekordere ili tranzistorske radio aparate iz Japana, a danas i drugih zemalja. Ili, kao što imaju svi proizvođači predodžbu o strojogradnji SR Njemačke. Odgovor će biti vjerojatno, začuđujući, ali istinit! Nema takvog proizvoda kojeg se moguće trenutno sjetiti. Osim da su SAD veliki izvoznik pšenice, kukuruza i soje. Postoji samo jedan industrijski proizvod gdje su SAD neto-izvoznik. To su zrakoplovi.«
 
Komentar. I mi ćemo stati u red za kupovinu američkih zrakoplova.
»Je li to nešto govori, nešto što bismo i mi mogli naučiti? Čitate li pažljivije američke izvore, u SAD je sve važnije od proizvodnje. Sve se uvozi. Primjerice, oprema za eksperimentalnu mehaniku, iz SR Njemačke gotovo 100 %. Jer u SAD se samo računa i oponaša (simulira) pokuse. SR Njemačka, Japan i Italija vladaju tržištem alatnih strojeva, opreme za preradu plastike i gume, drva, tiskarskim strojevima i na mnogo drugih područja. To su zemlje s najvećim izvozom i najvećim trgovačkim suficitom. Tim se zemljama sada pridružuju Južna Koreja, Tajland, Tajvan i Singapur. Oni su naučili proizvoditi. Nije namjera ovdje da se kaže što treba proizvoditi. To pripada drugima. Ovdje se govori o tome da je proizvodnja temelj svega.
 
Sve zemlje koje znaju proizvoditi imaju uspješne rezultate. Zato naši čelnici trebaju izabrati prava iskustva »na ovom stupnju razvoja« ove zemlje. A ona bi trebala biti: od koga da naučimo dobro proizvoditi (to znaju npr. naši tekstilci), a kasnije ćemo sve to usavršavati. Ti zaista bijedno plaćeni tekstilci su po stanju proizvodnje sigurno u zemlji među vrhunskim granama. Zašto nisu i financijski uspješniji, predmet je neke druge analize.
 
Mi moramo „skakati“ da dostignemo evolucijski put razvijenih zemalja koje su ušle u informatičko doba. Ali nema „velikih skokova“. Znamo kako oni završavaju.
Za te „skokove“ proizvodnja mora dobiti najbolje kadrove. Dobit će ih ako proizvodni tehničari (od tehnika) imaju odgovarajući ugled i materijalno priznanje. A sada im nedostaje i jedno i drugo. Kakvi su to kadrovi potrebni da prave „skokove“, uz pomoć ostalih funkcija potrebnih suvremenoj proizvodnji. Odgovor daje prvi dio teksta kojeg pišem mojim studentima. „Cilj ovog kolegija je razvoj opće, obrazovne i odgojne ličnosti inženjera, osposobljenog za izazove informatičkog i znanstvenog društva budućnosti, a ne fah-idiota za tehnologije prošlosti“«.
 
Naglasimo, ta je analiza objavljena 15. svibnja 1989. Što se promijenilo? U svijetu dogodilo se „Kinesko čudo“, a aditivna proizvodnja počela je konkurirati velikoserijskoj proizvodnji.
No najprije nešto o ovoj sadašnjoj zemlji koju smo stvorili devedesetih godina. Istovremeno smo gotovo u cijelosti uništili proizvodnju vrhunskih proizvoda, poput alatnih strojeva, brodogradnju, proizvodnju plastike. Oslonili smo se samo na jednu „nogu“. Turizam.
 
U proteklom razdoblju, pretežno pod utjecajem američke orijentacije „neka proizvode drugi“ naši utjecajnici (novo hrvatski influenceri), pretežno s područja društveno-humanističkih znanosti, ali i sindikati, stalno su naglašavali samo turizam. Na dan pisanja ovog teksta, „plač o turističkim problemima“. Dakle i ta „noga“ počinje jadikovati.
Tehničari s par izuzetaka su šutjeli i šute. Znanstvena zajednica bila je zabavljena citiranošću i eventualno svojim pa recimo i hrvatskim imidžem. Bez pitanja a što to ona konkretno time pridonosi razvoju Hrvatske.
 
No u proteklom razdoblju iskazali su se sindikati. Samo jedna zgoda opisana u Vjesniku, 12. rujna 1998. Ovdje samo dijelovi teksta, kojeg bi trebalo također ponovno objaviti. U to vrijeme jedna od sindikalnih prvaka proglasila je zastarjelim alatničarstvo, temeljni zanat u svekolikoj kulturi.
 
»Poruku ovog teksta moguće je sažeti u rečenicu: računala nema bez alata, ali ima alata i bez računala. Povod je izjava sindikalne čelnice da se škola mora okrenuti budućnosti, a ne da postoje zvanja i zanimanja poput alatničarstva. Pomogao Bog narodima kojima školski reformatori ne žele obrazovati alatničare. Alatničarstvo je najstarije zanimanje, staro je (o. a. najnoviji podatak) oko 3,3 milijuna godina. Što su to bili jednostavni alati poput kamene sjekire, nebitno je. Upravo ta kamena sjekira pokazuje genijalnost čovjeka, koji je bio istodobno konstruktor (vidio je oblik u komadu kamena) i izvršitelj (obradio je kameni komad). O toj genijalnosti postoji video zapis. Trebali bi ga vidjeti svi učenici tijekom svoga školovanja. Od tada prošlo je mnogo vremena. Ali izradba alata uvijek je bila i zauvijek će biti temelj svega što čovjek pravi. Oblik tvorevini daje alat. Od važnosti alata u povijesti govori i sljedeći iskaz u prijevodu T. Maretića.
 
„Prva je Cerera (kćerka Geje) zemlju razgrnula kukastim plugom (alat). Prva plodove zemlje i hranu slatku je dala.“ … Bez alata nema onoga što se danas razumijeva pod pojmom veliko serijske industrijske proizvodnje, ali ne samo i nje. … Bez alatničarstva se ne će moći ne samo u 21. stoljeću. A našoj sindikalnoj reformatorici to smeta. Krajnje je vrijeme da oni koji promišljaju razvoj škole (osnovne i srednje), shvate da se mora učiti jezike ili povijest, ali da trebaju učenici upoznati tijekom školovanja i tehniku. A tehnika je u sadašnjoj školi u Hrvatskoj na pozitivnoj nuli.«
 
Ovih dana ponovno se govori i piše o smjerovima daljnjeg razvoja. Opet bez naznačenog sudjelovanja proizvodnje. O tome u članku „Kinesko čudo“.
 

Profesor emeritus Igor Čatić

Povezani članci

Hiperinflacija akademskih titula

HF

Svjetski dan mlijeka

HF

Suša, glavni uzrok građanskoga rata u Siriji?

HF

Je li pandemija COVID-19 planirana u Rockefellerovoj ‘operaciji Lockstep’? 

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...