Predstavljeno novo izdanje Poljičkog statuta

Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave

Književni krug i Društvo Poljičana objavili su novo izdanje Poljičkog statuta koje je, u suorganizaciji s Društvom Poljičana Sv. Jure Priko, predstavljeno u utorak, 30. travnja 2019. u dvorani Glagoljaškog (Ilirskog) sjemeništa u Omišu. O knjizi su govorili akademici Nenad Cambi i Radoslav Tomić te prof. dr. sc. Željko Radić. U glazbenom dijelu pjevala je klapa Pasika iz Kostanja.

Poljička knežija, koja je graničila s Omišom prirodnom granicom rijeke Cetine i koja se smjestila između dviju rijeka: rijeke Cetine na istoku i rijeke Žrnovnice na zapadu. Poljica su bila smještena na području od 250 kilometara kvadratnih i bila su podijeljena u 12 sela ili katuna, a u odnosu na planinu Mosor dijelila su se na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Većina današnje površine Poljičke republike pripada općini Omiš, a drugi, manji dio, općini Dugi Rat.

Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave, koja je povezana s Poljičkim statutom iz XV. stoljeća i uzakonjenje običajnog prava, koji se čuva u Gradskom muzeju u Omišu. Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno- pravnih spomenika, a pisan je hrvatskom čakavicom.

U konstituiranju vlastite organizacije vlasti i u izradi pravnog sustava Poljičani su kodificirali svoje običajno pravo temeljeno na odrednicama starohrvatskoga kolektivnog prava i na elementima rimskoga pravnog sustava. Ustrojstvo svoga društvenog uređenja izradili su na temeljima starorimske kapitolske civilizacije i na načelima starohrvatske praktične i prirodne jurisprudencije, u koju su unosili posve izvorne elemente vlastite pravne i organizacijske operativnosti. Taj jus naturale sadržavao je načela prirodnosti, zdrava razuma, kritičnosti, reda, rada, te demokratske kriterije za vrednovanje pravnih i moralnih čina. Poljičani su spontano u svoj pravni zakonik unosili duh eleatskog racionalizma, pragmatizma i životne mudrosti. Oni su mediteranski duh rimskog prava znali prilagoditi vlastitim potrebama i društvenim normama, te ga obogatiti svojom izvornošću i osebujnošću, obilježiti vlastitim pečatom mudrosti i smionosti. Samo razborom i mudrošću mogao se izboriti tako povlašteni položaj, kakav su uživala Poljica. U tom smislu u Statutu su sadržani slobodna misao i slobodna volja. Njegov pravni izraz označuje emancipaciju malog čovjeka, obična seoskog puka.

Poljica su putem utvrđivanja svoga pravnog poretka u Poljičkom statutu ostvarila vidljiv kontinuitet starohrvatskoga samoupravnog društva iz dobahrvatskih narodnih vladara. U pogledu ostvarivanja svoje samostalnosti i slobode,Poljica su posljednji nacionalni akord, glas i jeka nekadašnje hrvatskenarodne države, glas Rižinica, Klisa i Bijaća, odakle je misao hrvatske samobitnosti,nezavisnosti i državnosti sišla u poljički seoski puk, u domove didića,vlastelčića, pučana i kmetića. U svome pravnom sustavu i poretku Poljica sučuvala evoluciju hrvatske narodne misli, hrvatski demokratski nacionalizam,dostojanstvo duha i značaja. Svi sačuvani dokumenti i preambule potvrđujunam ovu tezu o neprekinutom kontinuitetu hrvatske državnopravne tradicije.

Poljički statut, kao organ vlasti i javne službe, bio je na području seljačke Republike Poljica ona paradigma s koje se sve promatralo i prema kojoj se uobličavalo društveno, političko i socijalno uređenje. Iz njega je izvirala pozitivna, realna snaga povijesti, narodna pučka kultura, običaji, moral, dopušteno i zabranjeno. Statut je izgrađivao vanjsko i unutarnje jedinstvo poljičke državnopravne zajednice. Branio je političku, ekonomsku, moralnu i društvenu misao. Bio je poluga narodne svijesti, samostalnosti, samoupravljanja i nezavisnosti. Čvrstim sustavom svoje pravne utemeljenosti statut je omogućavao suvereno odlučivanje za vrijeme hrvatsko-ugarskoga, mletačkog i turskog vrhovništva. Oslobodilačka moć prava osiguravala je poljičkom didiću, vlasteličiću i pučaninu da bude svoj na svome, da ostane gospodar na vlastitoj brazdi, u vlastitu vinogradu, u svojoj drvosječnoj ogradi i u svome pitomu pašnjaku.

Vrijednosni sustav i moć Poljičkog statuta osjećali su se kroz svitanje zore i kroz umiranje dana. Kao uvjerljiv tumač narodnog života, u njegovu je sadržaju sačuvana snažna dokazna moć. U njemu je izražen duh sitnozora, smisao i pozornost za prosuđivanje i odmjeravanje malih stvari. Taj duh u svemu je tražio mjeru: tražio je da sredstvo i svrha budu po mogućnosti u istom smjeru i znaku. A prihvaćajući načela prirodnoga prava, uvažavao je ljudsku narav kao društvenu vrijednost.

Pridržavajući se čvrsto pravnih normi i demokratske organizacije vlasti, poljičko društvo se kroz duga stoljeća uspjelo othrvati krutim zakonskim sankcijama feudalizma. U zakonskom pravnom sustavu feudalizma Statut je bio snažan korektiv, s konsekventnom tendencijom prevladavanja feudalnih, etatističkih, birokratskih i aristokratskih odnosa. Omogućavao je da vrijednosni sustav poljičkog društva bude bez oligarhije i bez plutokracije. Poljičko plemstvo, koje je većinom potjecalo iz seljačkih, didićkih, starosjedilačkih redova, nikada nije imalo aristokratsko obilježje. A to plemenitaštvo nije bilo stečeno dvorskom lakejskom službom i podaničkim privilegijama. U očuvanju unutrašnje vlasti nikada se nije pribjegavalo političkom teroru, a u usklađenim odnosima društvene uzajamnosti među slojevima poljičkog društva dominirao je duh zakonskog prava (iustitia legalis).

Oprijevši se zamkama feudalizma, Poljičani su našli hrabrosti za svoju vlastitu sudbinu. Svoju prirodnu starosjedilačku samobitnost načinili su svojim načinom življenja i svojom sudbinom. Oni su protivno normiranim zakonima feudalnog uređenja slijedili vlastitu zvijezdu samostalnosti i slobode. Čvrsto braneći opravdanost i snagu ideje svoga pravnog sustava, župa je poljička — kako je utvrdio prof. Ferdo Čulinović — ostvarila sui generis status državnosti Poljičke Republike, s obilježjima autonomnosti, narodnog suvereniteta, demokratičnosti, republikanskog oblika vladavine i specifična kvazifederalizma (Poljički statut, str. 180.).

Jedan narod potvrđuje sebe sviješću. Ta svijest bila je kvasac i duhovna sila, koja je neodoljivo djelovala da u poljičkom puku razvije načelo samobitnosti i samodostatnosti, da kao narodna zajednica samo vlastitim snagama zadovolji svoje životne potrebe. Jer narod bez vlastite zemlje i vlasti nije narod nego raja. Ta povijesna svijest se produžuje i u našu suvremenost, pa su nam Poljica i u ovo doba patrijarhalne dezintegracije sačuvala stanoviti duh starine, koji se odražava u privrženosti dragoj djedovskoj grudi i u gorućem osjećaju prema toplini domaćeg ognjišta.

Nives Matijević