Hrvatski Fokus
Kultura

Umjetničko prosvjedno samožrtvovanje

Izložba "Tijelo koje gori" u Dioklecijanovim podrumima u Splitu

 
 
U sklopu tromjesečne kustoske rezidencije Marka Stamenkovića te nakon uspješnog edukativnog i diskurzivnog dijela u suradnji sa Umjetničkom akademijom u Splitu projekt 'Tijelo koje gori' predstavljeno je u subotu 18. svibnja 2019. u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma u izložbenom formatu. Izložba se može razgledati svakoga dana do 31. svibnja 2019.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/05/large_Marko_-_RP_-_fotka.JPG
Projekt 'Tijelo koje gori' bavi se fenomenom samožrtvovanja jedinke kao aktom pružanja otpora u uvjetima radikalne društvene nejednakosti – kako u nepravednim mirnodopskim uvjetima kontaminirane slobode izražavanja i nasilnog ugrožavanja ljudskog dostojanstva, tako i u još nepravednijim ratnim uvjetima kolonijalne i neo-kolonijalne okupacije (uključujući, pored sovjetske agresije na Čehoslovačku krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, i onu na području bivše Jugoslavije tijekom sukoba 1990-ih godina, posebice u srednjoj i južnoj Dalmaciji). Prosvjedno samožrtvovanje – i, preciznije, javno samospaljivanje individua na izabranim lokacijama od strateškog vizualnog ili simboličkog političkog značenja – iako neusporedivo rijetko i neefikasno u odnosu na ostale oblike građanskog bunta, postalo je paradigmatski javni događaj našeg vremena.
 
Tijekom posljednjih pedeset godina ovaj fenomen postao je sve intenzivniji i rasprostranjeniji diljem planeta: od famoznog slučaja budističkog redovnika Thich Quang Duca iz 1963. godine u Sajgonu (snimljenog kamerom foto-reportera Malcolma W. Brownea, kao po prvi put u povijesti vizualno zabilježene pojave tog tipa), preko 'zaboravljenog' slučaja Ryszarda Siwieca iz 1968. godine u Varšavi i onog mnogo poznatijeg – Jana Palacha iz 1969. u Pragu, do najrecentnijih slučajeva u suvremenoj Poljskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Tunisu, itd. Protagonisti tog čina, dok poliveni benzinom gore i manifestiraju svoju patnju i prkos pred očima promatrača, okončavaju osobni život 'darujući' ga zajednici (dakle, onima koji su 'preživjeli'), i to iz nesebičnog, kolektivnog razloga. Ulog koji se time postiže je uvijek maksimalan, jer se radi o gubitku individualnog života, ali je on istovremeno rizičan jer ne garantira dobitak (ispunjenje prosvjednih zahtjeva) nego ostaje zasnovan na optimističnoj predodžbi inicijatora samospaljivanja da bi njegova ili njena žrtva mogla pomjeriti i izmijeniti odnos snaga moći aktualnog političkog sustava u korist preživjelih članova zajednice – onog kolektiva sa kojim se žrtva identificira. Preeksponirana, javno vidljiva manifestacija ove akcije ima upravo za cilj da ostvari taj efekt: ne samo na nivou empatije promatrača u čisto ljudskom smislu, nego i na nivou prepoznavanja osobne/kolektivne krivice za stanje društvenih odnosa u kojem jedan od članova mora podnijeti maksimalnu žrtvu zarad ostatka zajednice.
 
Međutim, samospaljivanje nije jedini modus demonstracije nemoći, već paradigmatski primjer za niz pojedinačnih praksi u kojima se očituje instrumentalizacija 'moći nemoćnih' putem autodestrukcije – iz kolektivnog razloga. Zato vrijedi istaknuti da se 'Tijelo koje gori' također bavi fenomenom samožrtvovanja u uopćenom smislu, čak i onda kada vatra ne predstavlja osnovni element prosvjedne logike. Jedan od ciljeva projekta (koji se, dakle, fokusira na vizualnu, tjelesnu i jezičku retoriku protestnog samo-žrtvovanja kroz seriju umjetničkih radova i odabranih dokumentarnih materijala) jest upravo pomjeranje fokusa analize s pozicije medijskog senzacionalizma u smjeru propitivanja samih uvjeta takozvanog demokratskog sustava, kao i odnosa individue prema tom sustavu. 'Tijelo koje gori? postavlja pitanje: kako je moguće da jedan građanin donese tako čudnu odluku (koja je, doista, konačna i neporeciva) i da zauzme poziciju na promišljeno izabranom mjestu (pred zgradom nacionalnog parlamenta, ministarstva financija, gradske vijećnice, veleposlanstva, univerziteta, muzeja, katedrale, ili pred spomenikom nekog heroja, mučenika ili ideološkog predvodnika, ili pak na glavnom gradskom trgu, stadionu, tržnici ili, čak, gradskoj plaži) kako bi – iz te javne pozicije, na otvorenom – izveo nasilni čin nad samim sobom i zapalio svoje tijelo ili, nekom drugom metodom, žrtvovao svoj život, naočigled sviju koji ga zgroženo promatraju? Kako je to moguće? Još jedno, često zaboravljeno pitanje, koje je usko povezano s prethodnim, ispostavlja se kao ključno za prirodu projekta 'Tijelo koje gori': što osjeća čovjek koji gori u plamenu vatre i, posebice, što osjeća dok biva promatran? Također, što osjećaju izravni ili neizravni promatrači tog događaja? Ako ljudska patnja čini neizbježan dio procesa koji odvodi gorući subjekt u sigurnu smrt, druga dimenzija se razvija istovremeno s tim procesom: čovjek koji gori pred drugima ne pretvara se samo u tijelo koje gori i pati; on, zapravo, postaje objekt promatranja koji se sada pretvorio u 'sliku'.
 
Goreći javno i s određenim razlogom, on pravi 'spektakl od samog sebe' – vizualnu samo-reprezentaciju patnje ljudskog tijela izloženu pogledima publike. Stoga, nije vatra ta koja čini prizor zapaljenog čovjeka toliko različitim od bilo koje druge slike koju smo do sada vidjeli, nego baš njegova pitanja pretvorena u sliku koja – mnogo više od manifestacije građanske neposlušnosti spram neobuzdanosti neke lokalne politike – propituje granice ljudskog tijela kao i samu prirodu ljudskosti: jer ono što nas povezuje na nivou ljudskih bića jest ranjivost drugog koju mogu da vidim i osjetim kao svoju. Ako to svatko od nas nije u stanju prepoznati, onda niti čin samospaljivanja, niti projekt 'Tijelo koje gori', nemaju nikakvu relevantnost.
 
U suprotnom, neka 'Tijelo koje gori' baci novu svjetlost na mračniju stranu demokracije: neka makar malo osvijetli onaj kut u mraku iz kojeg ovisi direktno uplitanje 'novog', ali dovoljno ispražnjenog i pervertiranog društveno-političkog sustava u pitanja života i smrti obezvrijeđenog stanovništva, na ekonomski osiromašenom Balkanu i diljem politički izvitoperene Europe… Ili, kako bi to rekao jedan umjetnik (i to s puno gorkih razloga), „kriza može toliko iscrpiti ljude da se moraju okrenuti k vlastitim, tjelesnim resursima.“ Možda je baš to (parcijalna) definicija „tijela koja gori“ – a da od vatre nema ni „V“ – jer nas uvodi u prostor koji propituje načine preživljavanja na nivou samo-eksploatacije vlastitog tijela i materijalnih potencijala tjelesnosti (uključujući i one seksualne prirode), a sve u uvjetima neke određene krize: krize čije posljedice, osim date jedinke, gotovo izvjesno trpe i ostali članovi zajednice kojoj ta jedinka pripada.
 
'Tijelo koje gori' ima za cilj upravo to: da baci novu svjetlost na mračniju stranu ljudske spoznaje o uvijek gorućim pitanjima – o životu i smrti – ali uvijek u odnosu na pitanja moći i vlasti. Kako nad samim sobom, pa makar to bilo neprimjereno 'narcisoidno', tako i nad drugima – pa makar to bili neobuzdani agresori iz neposrednog geopolitičkog i mentalnog susjedstva…(Marko Stamenković)
 
Marko Stamenković je rođen 1977. godine u Vranju (Srbija). Po zanimanju je povjesničar umjetnosti, kritičar i kustos. Nakon osnovnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (1995–2003) i obrane diplomskog rada pod nazivom 'Koncept pogleda i čitanje slike' na katedri za povijest moderne umjetnosti, magistrirao je na temu 'Statusu kustoskih praksi u post-socijalističkim uvjetima' na interdisciplinarnim postdiplomskim studijama Univerziteta umjetnosti u Beogradu (2003– 2005). Godine 2014. doktorira na Odjelu za filozofiju i moralne znanosti Sveučilišta u Gentu (Belgija), gdje radi na projektu 'Kulture samoubojstva: Teorije i prakse radikalnog povlačenja'. Fokus ovog doktorskog istraživanja odnosio se na politički motiviran individualan prosvjed samo žrtvovanjem, kao i na transformaciju ovog fenomena od ultimativne modernističke paradigme suicida ka trans-kulturalnoj vizualnoj i medijskoj paradigmi radikalnog povlačenja.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Poklonstvo glagoljici Matka Trebotića

HF

Zov djetinjstva

HF

Maskirani likovi Duška Šibla

hrvatski-fokus

Strila

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...