Plenković nas je podcijenio

Samouvjerenje i samodostatnost, je dobra osobina, samo kad je dobro procijenjena

Naš prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman osmislio je, ustrojio, stvarao, razvijao i jačao HDZ. Iz domoljubnog  političkog pokreta nastajala je i nastala (?) politička stranka, s respektabilnim (najvećim) brojem članova, svih društvenih kategorija i klasa.

Poslije smrti gospodina Tuđmana, nastala je bespoštedna i neprincipijelna borba za trodiobenu vlast, na svim nivoima. Na vlasti su se izmjenjivali SDP i HDZ, sa svojim satelitima, poluparazitima i parazitima. Malo pomalo su nagrizali zemlju, državu i Domovinu, na razne načine, različitim metodama i oblicima djelovanja, nastavivši vrlo uspješno sve ono što je počelo privatizacijom i tranzicijom. Država i narod su osiromašivali, a oni na vlasti i pri vlasti, na pojedinim visokim društvernim pozicijama i gospodarskim i državnim funkcijama su se bogatili. Svakim danom je bivalo sve veće raslojavanje društva. Nastao je duboki jaz između bogate manjine i siromašne većine, uz nestanak srednjeg sloja građanstva.

U svemu tome su sudjelovali i za to su najviše odgovorni svi oni koji su bili na vlasti, u vladi, Saboru i na Pantovčaku. Njihova odgovornost je razmjerna vremenu njihove vladavine. Dobro se zna tko je dulje i više participirao u vlasti i vladao državom. Zna se donekle i kako su to radili. Bilo je tu svega: laži, prijevara, otimanja, pljački, krađa, obmana, rasprodaja, jeftinog najma, sukoba interesa, ortaštva, uhljebarstva, nepotizma, politizacije, konformizma, klijentelizma, partikularizma, neprincipijelnih koalicija, nepotrebnih udruga, bespredmetnih agencija…. Reformi, reformi, reformi, od kojih nije bilo, a ni ostalo niti R.

Izlazili smo smo na mnoge razne i različite  izbore. Birali “najbolje”, a bivalo je sve gore i gore. Postali smo članica mnogih međunarodnih asocijacija, raznih vrsta i namjena, da ne kažem namjera i konačno se službeno 2013. priključili EU-u, s potpisima premijerke Jadranke Kosor i predsjednika države Ive Josipovića. Od tada je prošlo 13 godina. Mnogi se ovih dana, u vrijeme izborne kampanje i izbora europarlamentarca, u nas pitaju, što smo time, dobili,  što smo izgubili. Mi smo, naime oduvijek bili dio Europe. Puno prije onih koji se danas prave Europljanima i dijele nam savjete kako raditi, kako se ponašati, kome se priklanjati, koga slušati, za koga raditi, kome odgovarati, kamo stremiti i kuda ići. Na Balkan sigurno ne ćemo, iako nas neki tamo guraju, a i neki naši bi se danas tamo bolje osjećali, jer im je taj mentalitet bliži. Po svom podrijetlu, ustrojstvu i odgoju tamo pripadaju. Unatoč toga, ovdje im je bolje, naročito u Zagrebu, kojeg su “posvojili” i usvojili. Ponašaju se kao da im je to očevina. Rade po Zagrebu, sa Zagrebom i u Zagrebu, što god požele, trošeći unedogled i nepotrebno naš novac, dijeleći kapom i šakom. Pri tome, sve ono zagrebačko, agramersko, purgersko, gospodsko uništavaju, dokidaju, svođenjem na palanku, dernek, seoske zadruge, kamena s ramena, gangu, ortaštvo, kumstvo…, izvlačeći se poput Raosovog Matana iz svega što su loše i kazneno napravili, podmićivanjem, kupovanjem, ucjenama, nagradama, kaznama, lažima, novim prevarama, bolestima, skrivanjem iza poštenih, stručnih i poštenih osoba, koje se zbog nečega ili nekoga okupljaju oko tih opskurnih, problematičnih likova, što su iznikli iz podzemlja, prebrzo iz opanka skočili u gospodske cipele, odjenuli skupa odijela, ponekad i frak, te si umišljaju da mogu predavati na Oxfordu, Yaleu, Harwardu…, da mogu sve što požele, kada požele i s kim požele.

E, pa ne mogu! Kad su bili potpuno sigurni kako mogu sve što hoće, kolo sreće se počelo okretati. Zaokrenulo već više od pola svoje putanje, prema onome, gdje se ne može što se hoće, kad se hoće, s kim se hoće i kako se hoće. Otišlo se tako daleko da se zamišljalo kako konj može postati konzul ili senator, zaboravljajujući u eskalaciji svoje moći i u ekstazi vlasti, kao ovo nije Rim i kako svatko ne može biti Kaligula, baš kao niti Neron, da uživa u panorami, kada se vatra približava Splitu. Sve je to stvar percepcije, kao i onoga tko percipira.

Za sve je kriva loša, netočna i maglovita percepcija, baš kao i za poraz  HDZ-a, na izborima za europarlament, prošle nedjelje. Mi smo toliko neuk i budalast narod da ne vidimo kako živimo dobro, što sve imamo, kuda idemo, što se sve gradi, što se renovira, kako rastu plaće i mirovine, kako nam se diže standard, kako naša djeca i unuci odlaze iz Hrvatske iz čiste obijesti i izvanredno dobre  prilike koju im pruža članstvo u EU. Ne shvaćamo i ne razumijemo našu prošlost, sadašnjost i viziju budućnosti.  Ne znamo se prilagoditi. Ne znamo iskoristiti pravu stvar u pravo vrijeme.

Plenković je puno obećavao kad se pojavio na političkoj sceni, naročito kad je postao predsjednik HDZ-a, još više kao premijer. Relativno mlad, vrhunski svestrano obrazovan, sposoban, elokventan, ugodan oku i uhu, bez repova prošlosti, vrlo uljudan, fin i uglađen gospodin, pravi Europejac, demokrat i diplomat. Za dvije godine, ta se percepcija nekako promijenila. Zašto? Možda je zagrizao prevelik zalogaj, koji  ne može prožvakati i progutati? Možda je u kratkom vremenu htio učiniti puno toga drugačijeg nego oni prije njega? Možda se precijenio? Istina je da je nas podcijenio? Uzalud mu “furanje” na Tuđmana, verbalnom i neverbalnom komunikacijom. Nikoga time ne može prevariti, naročito HDZ-ovce, one stare, državotvorne, ortodoksne, vjerne Tuđmanu i njegovoj doktrini. Predugo su i šutjeli gledajući kao malo pomalo nestaje Francekov HDZ. Istina, drugo je vrijeme, drugačije potrebe i interesi, ali motivacija  za biti u toj stranci je jedanak onoj prvobitnoj. Jednima je to bilo stvarati neovisnu, samostalnu, suvremenu, demokratsku i jaku državu, a drugima su osobni ciljevi bili ispred svega toga. Oni nisu stvarali HDZ. HDZ je njih stvorio.

Bilo kako bilo, Plenkovićevom reformom HDZ-a, mnogi su se osjećali ugroženo. Šutjeli su i čekali. Sad im je prekipjelo. Svjesni potrebe i nužnosti smjena gerneracija, dolaska mladih, drugačijih novih HDZ-ovaca, nikako ne mogu otrpjeti da su ih ti malci, totalno potisnuli, izgurali i odgurali na marginu, margine. Spontano su to pokazali na ovim izborima. HDZ je dobio manje glasova, nego što ima članova, a navodno je svaki član morao dovesti još barem četvero na glasanje. Stranačka vojska je ovaj put zakazala. Nije to nikakvo čudo. Ostala je bez vojskovođe, na terenu. Samouvjerenje i samodostatnost, je dobra osobina, samo kad je dobro procijenjena. Čini mi se da se ovaj put Plenković  precijenio. Ne može više što hoće! Vide li to i znaju njegovi najbliži suradnici, prijatelji, rodbina i drugovi? Bilo bi pošteno da su ga upozorili, kako baza diše., što mu se sprema i što ga čeka. Neki se sad zlurado smiju i zabavljaju kad gledaju kako im se predsjednik izvlači i koprca u kučinama koje je sam oko sebe stvorio. Nije pomogla niti Angela, niti Weber, niti Čović, niti Thompson u Ciboni.

Pišu neki mediji kako je gospodinu Plenkoviću svejedno kakv je rezultat na ovim i svim idućim izborima, jer on ide na neku visoku funkciju u EU. Mislim, da mu nije svejedno. Nitko ne voli gubiti i biti gubitnik, čak ni onda kad radi po nečijoj naredbi ili zadatku. Istina, HDZ je trebalo malo “uljuditi” i europeizirati, ali ne raskoliti, rastrojiti, podijeliti, odmaknuti od temeljnih ideja, smjera, postavki, ciljeva i pregnuća. Neki dan je Gandhijev unuk rekao kako njegov  djed ne bi bio sretan da vidi sadašnju Indiju. Ne znam, što misle Tuđmanovi unuci. Znam,  uistinu znam, da pokojni predsjednik nikako ne bi bio zadovoljan, a kamoli sretan da vidi sadašnji HDZ i današnju Hrvatsku, zbog puno čega, zbog mnogo toga i mnogo koga, koji se smatraju jednaki Tuđmanu ili još veći od njega.

Ankica Benček