Arheološko nalazište u Solinu

Izložba 'Lica s Rižinica'

U Galeriji Doma kulture Zvonimir u Solinu u ponedjeljak, 3. lipnja 2019. godine, otvorena je multimedijalna izložba 'Lica s Rižinica'. Projekt je plod suradnje Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Umjetničke akademije u Splitu i Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti. Spaja rezultate arheoloških i antropoloških istraživanja te umjetničko izražavanje. Autori-nositelji projekta su Ljubomir Gudelj, viši kustos Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Željana Bašić, Ivana Kužić i Ivan Jerković zaposlenici Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti te Ida Bugarić i Nikolina Ćuk, stručne suradnice Umjetničke akademije u Splitu. Likovne rekonstrukcije lica pokojnika izradila je Josipa Marić, diplomirana konzervatorica i forenzičarka.

Arheološko nalazište u Rižinicama u Solinu istražuje se od kraja 19. stoljeća nakon što je u blizini, u jednom suhozidu, 1891. godine, pronađen ulomak zabata oltarne ograde iz vremena hrvatskog kneza Trpimira (845.-864.). Dosadašnjim iskopavanjima, na lokalitetu su otkriveni ostatci antičkih kultnih, stambenih i gospodarskih zgrada te dijelovi starokršćanskoga sklopa. Trpimirova povelja iz 852. godine i spomenuti ulomak zabata s natpisom Pro duce Trepim(ero)… navode na pomisao da je cijeli antički građevinski kompleks, polovinom 9. stoljeća, bio preuređen u samostan za smještaj benediktinskih redovnika. Tijekom istraživanja 2011. godine na tome lokalitetu, arheolozi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika otkopali su dva neotvorena kamena sarkofaga s poklopcem na dvije vode. Pronađeni su južno od prostorije koja na sjeveru završava polukružnom apsidom zbog čega se misli da su to ruševine starije crkve. Spomenuti sarkofazi bili su ukopani dublje od temelja pretpostavljene crkve, a ispod zidova u koji su dograđeni u novome vijeku i ispod nivoa kasnosrednjovjekovnih grobova. Rimskodobnoga su porijekla, a za ukop su ponovno upotrijebljeni u srednjem vijeku što se dade zaključiti iz činjenice da je jedan od njih bio položen na dva mramorna pilastra koji su pripadali oltarnoj ogradi ranosrednjovjekovne crkve. Spoj sarkofaga i poklopca bio je zalijepljen vapnenim mortom, grubo izravnatim s vanjske strane. U bolje sačuvanom i ukrašenom sarkofagu s natpisom bili su ostatci kostura u raspadanju.

U nataloženom humusu u njegovoj unutrašnjosti, približno od ramena do koljena pokojnika, nađene su zlatne niti, tj. spiralne ovojnice koje su preostale nakon što su istrulili tekstilni dijelovi. U drugom sarkofagu, kojemu su sanduk i poklopac raspukli na više mjesta, bili su dobro očuvani ostatci kostura dviju odraslih osoba i kosti djeteta. Pri polaganju zadnjeg pokojnika (žene), kosti prethodno pokopanog muškarca neznatno su bočno izmještene. Osim tragova izrazito korodiranog i raspadnutog željeznog predmeta, među kostima nije bilo drugih nalaza. Za antropološku analizu izdvojeni su i kosturni ostatci iz groba koji je bio ukopan između ovih dvaju sarkofaga. U njemu je bio kostur jedne odrasle osobe i jednoga djeteta bez drugih priloga.

Rezultati antropološke analize pokazali su kako odrasle osobe nisu bile izložene većem subadultnom stresu niti intenzivnijem fizičkom radu. Dijete koje je umrlo u dobi od 2 do 2,5 godine, u skladu je s rezultatima istraživanja na drugim sličnim lokalitetima jer je smrtnost djece upravo u toj dobi, u predindustrijskom razdoblju, najveća. Prema podatcima antropološke analize, opisane osobe najvjerojatnije su pripadnici višeg društvenog sloja jer na kostima nisu uočeni tragovi koji bi upućivali na njihove teže životne uvjete. To su pokazali i rezultati arheoloških iskopavanja, prvenstveno s obzirom na luksuzni način ukopa. No, zanimljivo je istaknuti, iako je riječ o malom uzorku i usprkos izostanku svih relevantnih pokazatelja niskog životnog standarda, samo je jedna osoba, uvjetno rečeno, uspjela doživjeti starost. Dijete je, vidjeli smo, umrlo između 2 do 2,5 godine, žena i muškarac iz sarkofaga B između 25 i 35, odnosno između 45 i 60 godina i drugi muškarac, iz groba 26, između 25 i 30 godina. Ovaj podatak još jednom potvrđuje više puta iznijete pretpostavke o teškom životu srednjovjekovnog čovjeka kojega niti imućniji pripadnici tadašnjeg društva nisu uvijek bili pošteđeni.

U osnovi su istraživanja arheološkog lokaliteta Rižinice u naselju Rupotina grada Solina, pretpostavljenoj zadužbini benediktinaca, gdje je pronađen jedini natpis u kamenu s uklesanim imenom kneza Trpimira. Ljudsko djelovanje na ovome položaju prati se iz ranih stoljeća antike do kasnog srednjeg vijeka, analizirajući arhitektonske ostatke, grobove te ostale elemente materijalne kulture. Osobita zanimljivost su različiti načini pokopavanja, nalazi urni ispunjenih pepelom pokojnika, antički sarkofazi i srednjovjekovni grbovi ograđeni suhozidom. Zauvijek je iščezlo lice njegovano kozmetičkim priborom odloženim pokraj keramičke urne ispunjene pepelom pokojnika. Akroteriji u obliku glava na poklopcu sarkofaga približna su slika konkretnih osoba jedne generacije, a lice žene pokopane tijekom srednjeg vijeka oživljeno je zahvaljujući suradnji različitih profesija.

Uzimanjem uzorka za utvrđivanje DNK-a i nedestruktivnim snimanjem mikro CT uređajem na Penn State Sveučilištu u SAD-u, omogućena je detaljna analiza te 3D ispis modela lubanje u stvarnoj veličini, što je obavljeno u splitskom laboratoriju. Manchesterskom metodom na tu osnovu dodani su slojevi mišića, tkiva i kože te je rekonstruirano lice pokojnice preminule tijekom 10. stoljeća. Usporedno predložen je dvodimenzionalni izgled pokojnika, prema lubanji iz istog groba. Projektu pripadaju likovna rješenja umjetnica koja koriste tradicionalne i suvremene tehnike, a također i radovi posjetitelja, pretežno djece neobuzdanog duha, dio kojih je predstavljen u galeriji solinskog Doma Zvonimir. 

Izložba je otvorena do 30. lipnja 2019.

Nives Matijević