Antisemitizam, boljševizam i judaizam (3)

Otvaranje arhiva nakon 1989. godine

Prema mišljenju jednog stručnjaka za sovjetska pitanja, otvaranje arhiva poslije propasti sovjetskog sustava je pokazalo da se «mnogo od onoga što se do malo prije odbacivalo kao ludilo ratobornika Hladnog rata» sada može potvrditi u dokumentima.22 Tako se uspjelo pomno pokazati da su pripadnici «Treće internacionale» u čitavom svijetu, uključujući i USA, bili financirani i vođeni iz Moskve. U brojnim zemljama u ovoj rabotu sudjelovali su masovno komunisti porijeklom iz židovskih obitelji.

U povijesnom okviru koji se odražava u školskim knjigama i u sredstvima masovne komunikacije ove se činjenice gotovo ne spominju, što povlači za sobom da politički antisemitizam iznikao iz ovih odnosa ispada nerazumljiv većini prema onomu kako ga se jednostrano opisuje kao "rasizam”.23 Zbog toga se uopće ne proučava pitanje koje je postavio engleski povjesničar  Peter Longerich, koji se pita u kojoj mjeri je «slika koju su antiboljševici pravili od svojeg neprijatelja" jedino "opterećena rasističkim elementima".24

Friedrich Ebert

Većina povijesnih i školskih tekstova u velikoj mjeri ispušta određene aspekte političke stvarnosti, na primjer intezivnu promidžbu svjetske revolucije koju je gotovo konspirativno provodio sovjetski režim. Ovo se očito vidi, na primjer, u rezoluciji Kominterne u ožujku 1921. o scenariju oružanog ustanka u Njemačkoj pod komandom Grigorija Zinovjeva, jednog od ljudi Lenjinovog povjerenje kojeg antisemiti nazivaju njegovim židovskim imenom, Apfelbaum, koji je u to vrijeme bio poznat kao "Kormilo svjetske revolucije". Revolucija u Njemačkoj imala je za cilj poticanje revolucija u Srednjoj Europi. Iznenađujuće je te navodi na razmišljanje to da taj ustanak iz 1921., kojeg su ondašnji socijaldemokrati nazivali "pokušaj komunističkog prevrata" i "zločin protiv radničke klase",25 nije niti spomenut u školskim knjigama iz povijesti!26 «Operacija iz Ožujka», koja je doživjela krah, bila je ta koja je nagnala predsjednika Reicha, Friedricha Eberta, da 24. ožujka 1921. proglasi izvanredno stanje.

Da bi priveo kraju zauzimanje Njemačke, Kremlj je tih dana poslao tri komunistička funkcionara prvog reda u Njemačku. Belu Kuna, predsjednika mađarske sovjetske republike koja je propala 1919. godine; Jozsefa Pogányja, narodnog komesara i zapovjednika vojničkog sovjeta grada Budimpešte – koji će kasnije, pod imenom “John Pepper”, biti supervizor od strane Kominterne u Komunističkoj Partiji USA – i, napokon, Samuela Guralskog, vojnog zapovjednika iz Litve. Ovaj posljednji, pravog imena Heifisz, operirao je pod pseudonimom August Kleine27 i potekao je iz «Židovskog Saveza”.28

U represiji Crvene garde, kako bi došla nasiljem na vlast – koja se zbila 29. ožujka 1921. u tvornicama Leune –, uvučeni su i 21 odred pruske policije i jedna vojna baterija. U dnevniku Rote Fahne (Crvena Zastava) Bela Kun je objavio proglas prema kojem je ustanak imao za cilj «razoružanje buržoazije» i dovođenje na vlast «proletera», to jest Komunističku Partiju. Treba istaći da je među 180 mrtvih toga građanskog rata bilo i 35 policajaca.29

Bilješke:

29 Sigrid Koch-Baumgarten: Die Märzaktion der KPD 1921. Köln 1987, pág. 52 ss.

(Nastavak slijedi)

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)