Bellarmine baca dodatno svjetlo na svoj pravi stav o heretičkom papi u svom odgovoru na prigovor protestanta
Oni koji su pravilno razumjeli Bellarmine i razlikovali prisilni i nenasilni sud kako bi objasnili kako Bog može autoritativno svrgnuti heretičkog papu “kroz ljude”, sedevacantisti su lažno optužili za: (1) govoreći da su ljudi ti koji prisilno sude i svrgavaju Papu, a time i (2) da su heretički “mirnici”. Npr:
John Lane: »Salza je koncilijar – radosno tvrdi ono što svaki negalikanski teolog još od Cajetana pokušava zanijekati – da Crkva može suditi papi. ‘Zločin (hereza) [kaže Salza] mora se utvrditi prije nego što se može nanijeti kazna za zločin (gubitak položaja). Kao što Bellarmine, Suarez i konsenzus teologa tvrde, uvredu papinske hereze određuje Crkva, a božansku kaznu nanosi Bog…’. Salzin stav je da Crkva može suditi papi, ali ne može, ili barem ne može, kazniti papu. Budući da je ova pozicija heretička, mislim da se ne trebamo više baviti time.” [37]
Fra Kramer: “Salza i Siscoe postali su toliko očajno opsjednuti svojim heretičkim ublaženim miriliarističkim uvjerenjem da papi koji padne u herezu Crkva prvo mora suditi, da su pribjegli jasno iracionalnom argumentu protiv jasno izraženog položaja Bellarminea…”[38]
Očito, John Lane više ne smatra Salzu “koncilijarom” jer je rekao da Crkva može utvrditi da je papa pao u herezu, jer je nakon objavljivanja naše knjige True or False Pope?, promijenio svoj stav i sada priznaje da se čak i Kajetanovo Četvrto mišljenje može legitimno održati, a Cajetan je zahtijevao da Crkva učini mnogo više od pukog utvrđivanja da je Papa heretik. [39] Fra Kramer, s druge strane, još uvijek vjeruje da je “kripto-koncilizam” reći da Crkva može “osuditi” papu hereze.
Više od Svetog Bellarminea o “svrgavanju” heretičkog pape
Bellarmine baca dodatno svjetlo na svoj pravi stav o heretičkom papi u svom odgovoru na prigovor protestanta. Protestanti su tvrdili da je uvjet potreban da vijeće bude legitimno da Papa privremeno oslobodi biskupe iz Prisege vjernosti da mu se zakunu, tako da će biti slobodni reći svoje mišljenje tijekom sabora. Bellarmine odgovara objašnjavajući zašto je to nepravedno i drsko:
Šesti uvjet je i nepravedan i drzak. Nepravedno, jer inferiorni ne bi trebali biti slobodni od poslušnosti svojim nadređenima, osim ako je prvo legitimno svrgnut (legitimni deponatur) ili proglašen nadređenim (vel declaretur non esse superior) … Drzak jer zakletva ne oduzima slobodu biskupima, što je nužno u Saborima: jer obećavaju da će biti poslušni vrhovnom papi, koji se shvaća kao cijelo vrijeme dok je papa, i pod uvjetom da zapovijeda onim stvarima koje, prema Bogu i svetim kanonima, može zapovijedati; ali oni se ne kunu da neće reći ono što misle u Vijeću, ili da ga neće svrgnuti, ako bi jasno dokazali (convincant) da je heretik. [40]
Bellarmine još jednom, ako biskupi mogu jasno dokazati (convincant) da je Papa heretik (diskrecijski sud), mogli bi ga svrgnuti (prisilni sud). Oni obrazlažu da bi ga mogli “svrgnuti” (ili proglasiti svrgnutim), jer bi njegova nadležnost bila “uklonjena od Boga” (tj. prestao bi biti papa), onog trenutka kada su biskupi jasno dokazali njegovu herezu (zloglasnu činjenicom). Jednako je važno Bellarmineovo učenje da se inferiorni oslobađaju poslušnosti svom nadređenom (u ovom slučaju Papi), ako je legitimno svrgnut ili proglašen da nije superioran.
Također primijetite da je Bellarmine rekao da papa mora biti poslušan “pod uvjetom da zapovijeda onim stvarima koje, prema Bogu i svetim kanonima, može zapovijedati”. Ne kaže da papa mora biti poslušan u svemu bez obzira na sve, već samo u svim svojim legitimnim zapovijedima. U De Romano Pontifice (lib. 2, str. xix), on ide dalje govoreći da ako papa šteti dušama ili uništava Crkvu, “zakonito mu je oduprijeti se, ne čineći ono što zapovjedi i blokirajući ga, da ne bi izvršio svoju volju.” Dakle, ne samo da Bellarmine uči da heretički papa može biti osuđen za herezu i da mu vjernici moraju ostati podložni, osim ako nije legitimno proglašen da nije papa, već se zalaže i za stav Priznaj i odupri se
Bellarmineovo pobijanje sedevacantista njegova vremena jednako se odnosi na sedevacanteste današnjice
Nešto čega većina ljudi nije svjesna je da su mnogi od ranih protestanata bili sedevacantisti. Kao i njihovi kolege danas, vjerovali su da su “papistički biskupi” – tj. Njihov slogan je bio: “Nema pravog nasljedstva bez prave doktrine.” Potom su ustvrdili kako bi njihovi ministri mogli s pravom zauzeti mjesto navodno palih katoličkih biskupa.
Bellarmine je opovrgnuo taj protestantski argument u svojoj knjizi o oznakama Crkve; i, kao konačni razorni udarac današnjim sedevacantistima, argument njihovog omiljenog teologa jednako ih opovrgava. Bellarmine nije pokušao opovrgnuti protestante uvjeravajući ih da katolički biskupi nisu prebjegli iz vjere, jer ga to ne bi dovelo nigdje. Umjesto toga, upotrijebio je drugačiji argument, što dodatno dokazuje da današnji sedevacantisti nisu razumjeli njegov stav. Evo kako sam sveti Robert Bellarmine opovrgava sedevacantizam:
Ipak, oni [protestanti] prigovaraju da su papistički biskupi odstupili od prave vjere i stoga više nisu biskupi; Tako kažu da ‘pobožni ministri’ mogu s pravom zauzeti svoja mjesta.
Odgovaram na ovaj argument Brencija. (Čak i priznajući da postoji sumnja u to koja strana ima pravu vjeru, iako smo sigurni da je s nama), katolički biskupi, koji su toliko stoljeća mirno posjedovali svoje Vidike, ne mogu ih lišiti ako im se legitimno ne sudi [diskrecijski sud] i ne osudi. Jer u svakoj kontroverzi stranka u stvarnom posjedu uživa korist od sumnje. I sigurno je da katolički biskupi nisu osuđeni u legitimnoj presudi. Jer, tko ih je osudio, osim Luterana? Ali oni su tužitelji; Ne suci! Jer, tko ih je postavio za naše suce? [41]
Eto, eto. Sveti Robert Bellarmine opovrgava sedevacanteste objašnjavajući da katolički biskupi koji su u mirnom posjedu svojih vidika ne mogu biti lišeni njih, osim ako im se legitimno ne sudi.
Također primijetite da Bellarmine apelira na zakonsku maksimu, da u svakoj kontroverzi “onaj koji posjeduje uživa korist sumnje”, kako bi to dokazao. To dodatno dokazuje koliko sedevacantisti našeg vremena odstupaju od uma Bellarminea. Bellarmine kaže da oni koji posjeduju svoje mjesto uživaju blagodat sumnje, dok sedevacantisti pretpostavljaju dasu svi biskupi koji posjeduju svoje vidike ipso facto svrgnuti ili nikada legitimno imenovani, osim ako i dok se ne dokaže suprotno. Svi se smatraju krivima dok im se ne dokaže nevinost.
Ono što je očito je da sedevacantisti dvadeset prvog stoljeća nisu više “sljedbenici Bellarminea”, nego sedevacantisti šesnaestog stoljeća. Upravo suprotno. Današnji sedevacanti sljedbenici su samih protestanata koje je Bellarmine cijeli život opovrgavao.
Bilješke:
[37] http://www.sedevacantist.com/viewtopic.php?f=2&t=1757&start=0.
[38] https://gloria.tv/post/kmEKAXtVxVD13e2386VekgSAr.
[39] “Razgovor s Johnom Laneom”, http://strobertbellarmine.net/viewtopic.php?f=2&t=1844&sid =9590bc 81f2ff0b52392e79454ebc114d.
[40] De Concilio, lib I, ch. XXI.
[41] Bellarmine, oznake Crkve, kapa. Viii.
(Svršetak u sljedećem broju)
