Čovjek i šport (1)

BIOSOCIOLOGIJA ŠPORTA I ŠPORTSKI TRENING

Čovjek je ovisno biće. Dok je bio blizak prirodi ovisio je o njoj. U mjeri društvene organiziranosti ovisi o društvu. U svakom njegovom (čovjekovom) ovisničkom značenju bio je i ostao je osuđen na trčanje! U svojim prapočecima trčao je za hranom ili je trčao da ne bi postao hrana. "Trčanje za hranom" imalo je različite uvjete opstanka. Negdje i nekad "utrka" za plijenom bila je zamijenjena možda ronjenjem, plivanjem ili veslanjem. Obradi zemlje, zacijelo, prethodio je lov i pripitomljavanje životinja, a u svemu tome sposobnost ili spretnost boljih trkača, jahaća, plivaća, lovaca, obrađivača zemlje, ili od svega toga pomalo. Sve to u cjelini i posebno otvaralo je prostor konkurencije, suparništva ili rivalstva koje je od razdoblja pukog opstanka postupno pretvarano u utrku za materijalnim dobrima.

Od trčanja radi opstanka do trčanja za materijalnim dobrima čovjek je život pretvorio u natjecanje, a sport u socijalni oblik u kojem se njeguje natjecanje uz poštivanje pravila kojima arbitriraju suci i gledatelji s namjerom da se ustanovljene vrijednosti prenesu u život. U svakom slučaju čovjek kad je prestao trčati da ne bi postao "hrana", u nekom smislu, pretvorio se u žrtvu dobara za kojima je trčao. Prvo evolucijskim razvojem, a kasnije tehnološkim dometima, čovjek je ubrzao svoj hod tako što je konjsko sedlo zamijenio automobilskim sjedalom. Tom metaforičkom činjenicom dat je presjek globalnog ljudskog gibanja što je prevalilo put od magarca ili deve do aviona nadzvučne brzine koji danas nije u stanju nadomjestiti brzinu kojom putuju informacije.

Razapeta elektronska paučina više ne nudi utrku ljudi već informacija. Od vještine jahanja na četveronošcima do sjedenja pored PC-a i nije prošlo puno vremena; ono je samo u posljednjem stoljeću, a osobito desetljeću, silno ubrzano. Tehnološkim dometima usavršavala su se sredstva od faze ekonomskog, a s njim i socijalnog razvoja. Koliko god čovjek bio uspješni trkač, u utrci koju je odabrao, gubio je jedino utrkujući se sa zdravljem. Materijalne vrijednosti na jednoj strani uvijek su na tezulji druge strane prevagu činile brojne bolesti i tegobe što su nastale nesanicom, nervozom, lošom ili neredovitom prehranom i brojnim uzrocima koje nema svrhe nabrajati. Kao što trčanje nikad nije zaustavljeno tako ni ropstvo materijalnim dobrima nikad nije ukinuto.

Strah od ropske ovisnosti, kmetske odanosti ili bilo kakvog služinskog odnosa zamijenjen je robovanju materijalnim dobrima; ona nisu skrivena u pećini koju je Alibaba otvarao riječima: "Sezame, otvori se". Danas je "blago" dostupno preko elektronskog senzora, koji reagira na dodir ili na glase  otvaraju robne kuće i trgovački centri u kojima elektronski kodirana kartica čuva tajnu vlasničkog identiteta i konta s kojim raspolaže vlasnik. Sav taj, nazovimo ga, napredak ima svoju cijenu koju je platio čovjek kao trkač za svojom egzistencijom i robovskom sudbinom koju je, kao ovisno biće, odabrao.

Trčeći došli smo do crte posvemašnje komercijalizacije u kojoj su još jedino zrak i voda besplatni. Međutim, do čistog zraka i do čiste vode će biti sve skuplje doći. Gomilajući materijalna dobra razaranjem prirode čovjek je došao do apsurdne situacije. Pokušava od zaborava uščuvati ostatke starih ili izumrlih civilizacija tako što osvježava ili konzervira spomeničku baštinu koju je razorilo vrijeme ne  shvaćajući pri tom da je za opstanak odlučujuće čuvanje prirode.

Samo je priroda originalna, a sve je ostalo umjetno ili, ako netko hoće, umjetnost. Čovjek je dužan shvatiti da je priroda, tamo gdje je još o(p)stala, original spomeničke vrijednosti 0-te kategorije ili zahtjev s najvišom međunarodnom protekcijom kojeg smo dužni čuvati.

Kao što je priroda originalna vrijednost uvjeta u kojem čovjek opstaje koristeći i obnavljajući njene resurse tako i tjelovježba ima sudbonosno značenje njegova odgoja i razvoja za zdravo društvo u kojem je čovjek poput bicikla koji ako ne giba pada. Znači, čuvati prirodu i održavati tijelo sukladno biološkim potrebama mogli bismo označiti bio-sociologijom, odnosno, pojmom pod kojim bi valjalo razumjeti odnos čovjeka i prirode na zasadama spoznaja koje je dosegla genetika.

Život u skladu s prirodom kao apel i zagovaranje nije ništa nov, a još je manje originalan. Riječ je isključivo o usuglašavanju bioloških sa socijalnim činjenicama ili, kako konstatira P. Langran ^2),  … čovjekova kultura bila je stoljećima bez normalne veze s biologijom, tjelesnim izražavanjem i seksualnošću, pa nije ni čudo što se tijelo u takvim odnosima pobunilo. U kontekstu "pobune tijela" valja razumjeti čovjekovu individualnost i sličnost, koja je jednaka u izbjegavanju gibanja ali i neponovljivosti želje, osjećaja i sposobnosti koje tijelo pruža svakom čovjeku da se, i tijelo, izrazi estetikom, stilom, vježbom ili sportom.

Veza tijela i duha danas je jasnija no ikad prije. Ta činjenica, međutim, još ništa ne govori o smislu s kojim bi duh pokretao tijelo i pružao mu mogućnost izbora onih aktivnosti koje pridonose zdravom načinu života.

Budući da priroda nije jednoobrazna, ni tjelovježba nije obrazac ili recept s izborom vježbi koje će poticati tjelesni razvoj. Samo je neupitna činjenica da čovjek (dijete) odrastajući mora prvo razviti svojim gibanjima velike mišićne grupe s kojima uspravljajući se i gibajući se ima potrebu ojačati svoje tijelo do mjere koja jamči bar jedan sklek, jedan zgib, čučanj i snagu trbušnih mišića kao najbolji steznik naših unutarnjih organa. Ovisno o uvjetima u kojima čovjek živi ili o izboru športa kojemu je naklonjen tjelovježba je specijalizirana primjena gibanja koja pridonose snazi ili preciznosti mišića za tehničku izvedbu nekog športa. Bogatstvo gibanja i čovjekovih mogućnosti od tjelesne vježbe čini gotovo istu mogućnost koju ima liječnik u izboru lijekova za bolesne. Zdravima, trener u sportu i stručnjak za tjelovježbu dužan je primijeniti ili odabrati vježbe i postupke kojima se postiže učinkovitost u športu i harmonični poticaj tijelu i duhu koji je generator svih odgojnih utjecaja.

(Nastavak slijedi)

Željko Mataja