Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Kompromis + lobiji = Energetska strategija

Nova Energetska strategija, na žalost, ne će dovesti do znatnog smanjenja vrlo skupog uvoza energije

 
 
Nova Energetska strategija ne će dovesti do znatnog smanjenja sve skupljeg uvoza energije, a i dalje nije jasno kako bi njezina realizacija utjecala na cijene energije. Odabrani scenarij kompromis je prema ubrzanoj energetskoj tranziciji, potaknutoj razornim učincima klimatskih promjena, kada će niskougljična energetika igrati znatno veću ulogu nego danas.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2019/06/energy-sources-1024x611.jpg
Hrvatska će uskoro dobiti novu Energetsku strategiju do 2030. i – ako bude pameti – dokumente za njezinu provedbu. Da ne ispadne da se i ova Strategija pisala uzalud, kao prethodne dvije, od kojih se ni jedna nije ostvarila. Nova Energetska strategija, na žalost, ne će dovesti do znatnog smanjenja vrlo skupog uvoza energije, a i dalje nije jasno kako bi njezina realizacija utjecala na cijene energije. To opet nismo doznali iz završne verzije koja se sada nalazi na javnoj raspravi, a trebali smo. Zato je ona više jedan popis lijepih želja, uglavnom precrtan iz planova jačih energetskih kompanija i državne politike. Krenimo redom. Optimalnim se smatra ono što autor Strategije, Energetski institut Hrvoje Požar, naziva scenarij 'umjerene energetske tranzicije'. Iz napisanog se čini da su na taj kompromisni scenarij najviše utjecali naftni i plinski lobi i građevinci, a kad je riječ o obnovljivcima, koji su više-manje solidno zastupljeni – lobi koji gura vjetroelektrane. Solari i centralni toplinski sustavi su primjerice, najviše podcijenjeni, zanemarujući razum i struku i to vjerojatno zato što proizvođači opreme nemaju svoj lobi, a državi (i HEP-u) manjka ambicije. 
 
Nitko ne može biti do kraja zadovoljan 
 
Pomalo ironično, ni jedan od lobija koji je donekle u plusu – a osobito naftno-plinski – baš ne može biti osobito zadovoljan napisanim. Vidi se da se u navođenju 'vode na mlin' pomalo zašlo u domenu fikcije – posebno kada se govori o značajnom potencijalu domaće nafte i plina. Plin će biti važan energent u tranziciji i bilo je važno da se kao takav anticipira u Strategiju, ali stizat će dominantno iz uvoza. Plinski se lobi pobrinuo da stotine milijuna koje su uložene u infrastrukturu (i još se ulažu – LNG na Krku) budu donekle isplaćene kroz cijenu plina. To je pozitivno za sve sadašnje i buduće potrošače plina, koji bi opako nagrabusili da Hrvatska ad-hoc napravi velik odmak od tog energenta. To bi bilo besmisleno i ekonomski neisplativo u širem društvenom kontekstu, no žalosno je što plin nije dovoljno prepoznat u prometu. 
 
Nešto nas mora osloboditi tog zločestog ugljičnog dioksida i zato se u EU vidi veliki zaokret s dekarbonizacije energetike, koja je samo djelomično uspjela, na buduću dekarbonizaciju prometa – masovnim forsiranjem električnih automobila. E, tu je naša Energetska strategija promašila, jer energetska strategija bi trebala biti razvojni dokument, a ova naša to nije. Hrvatska bi hitno trebala osmisliti svoj razvoj u elektromobilnosti, na što poziva Mate Rimac, ali baziran na pametnim softwareima, jer autoindustriju očito nećemo imati. Ako je već tako, zašto ne 'ubiti dvije muhe jednim udarcem' masovnijim uvođenjem plina u lakša i teža vozila, umjesto forsiranja uvoznih električnih auta i punionica. Plin u prometu znači čišći zrak u gradovima i bolje zdravlje, to je aspekt koji se često zanemaruje u korist tradicionalne vezanosti za naftne derivate koji nam dolaze iz uvoza. 
 
Struja ili plin u prometu? 
 
Infrastruktura koja će podržavati struju u prometu treba se raditi od nule i vrlo je skupa, a ulaganja u jačanje elektroenergetske mreže, tako da podnese velik broj vozila, su ogromna i utjecat će na krajnju cijenu električne energije, koja će strelovito rasti. Za to vrijeme, koju ćemo novu ulogu dati plinu? O tome struka naveliko govori na Zapadu, ali to kao da ne dopire preko granica. Ili samo papagajski kopiramo, a u realnosti nismo u stanju proizvesti dovoljno zelene energije da doista možemo govoriti o ugljično neutralnom prometu. 
 
Hrvatska uvozi 30 – 45% električne energije, a proizvodnja iz obnovljivaca je nestalna i, na žalost, još uvijek zanemarivo utječe na postotak uvoza. Zbog silnog neopravdanog HEP-ovog straha od građanske energetike i manjka razrađenih poticaja za građane, u jednoj od najsunčanijih članica EU sve češće ćemo gledati „korporativni solar“ – velike projekte u vlasništvu većih tvrtki ili HEP-a. Jer se ponovo zanemaruju građani i uloga lokalne zajednice te inovativni modeli financiranja pa i u ovoj Strategiji. 
 
Kakve su šanse da se Strategija ostvari? 
 
Njemačka ima više od 50 % obnovljivaca u rukama građana. Ova Energetska strategija baš i ne vodi u tom smjeru, što je velika šteta. Kad je riječ o energetskoj učinkovitosti, ona se u Strategiji dominantno smješta u obnovu zgrada i gradnju novih – možda jedini uspješni projekt u našoj energetici. Tu se ciljevi dostižu ogromnim ulaganjima koja u konačnici donose bolji životni standard i manju potrošnju energije. Za zemlju koja je takav neto uvoznik, to je dobar smjer, ali ići će puževim korakom, jer smo siromašni. 
 
Može li se ovakva Strategija ostvariti? Još aktualna strategija predviđala je 2.400 MW novih termoelektrana. Nije izgrađena ni jedna. Malo je vjerojatno da se mogu očekivati njome predviđena ulaganja od 12,6 milijardi kuna godišnje, koliko Strategija navodi do 2030. HEP godinama ne uspijeva investicije dići do dvije milijarde kuna godišnje, a INA je obično ispod milijardu, što je tragično. Tko će onda investirati u hrvatsku energetiku? Uglavnom privatni investitori, a takve zanima jedino što bolji LCOE i dugoročna budućnost koju imaju samo obnovljivci. Regulatorni okvir još nije još pogodan za gradnju elektrana na plin koji će pružati pomoćne usluge, a baterijska pohrana veće snage je u povojima. S obnovljivcima će stoga biti najviše pomaka, a tim ulagačima ne treba nikakva Strategija, već samo jasna pravila igre. Država se treba odmaknuti od premijskog sustava i kod većih projekata ići na državne tendere i PPA ugovore (Power Purchase Agreement), no za to očito nismo dovoljno pametni. 
 
Strategija i klimatski ciljevi 
 
Zanimljivo je da u Stretegiji stoji da ni odabrani scenarij 'umjerene energetske tranzicije', a ni ono što je razrađeno kao 'ubrzana tranzicija' svojom realizacijom neće zadovoljiti zahtjeve Pariškog klimatskog dogovora, koji je za članice EU obavezan. Cilj smanjenja emisija za 40% u odnosu na baznu 1990. Hrvatska neće ostvariti osim ako potpuno ne zatre ono malo kompleksnije proizvodnje u ETS sustavu ili ne prestane neobuzdano sječi šume, što se vidljivo događa na zgražanje građana. I sve to pod uvjetom da se Strategija realizira, za što su objektivno šanse – malene. Dekarbonizacija će se u bliskoj budućnosti u svijetu probiti kao energetska agenda No. 1. i to zbog klimatskih promjena koje će nas pogoditi šakom u lice. Prije koju godinu bilo je nemoguće na ulicama vidjeti ljude koji protestiraju za borbu protiv klimatskih promjena, i to s razlogom. Optimistično mislim da će za pet do deset godina najkasnije, to biti prvorazredno političko pitanje koje će izroditi i neke smislenije politike i akcije. Toga velik broj vlada i donosioca odluka, na žalost, nije svjestan pa i ovu Strategiju treba gledati kao prijelaznu, prema još odlučnijoj dekarbonizaciji energetike ali i drugih sektora, koliko god to bude moguće i koliko-toliko ekonomski isplativo.
 

Nina Domazet, EGE

Povezane objave

Regulirane cijene plina

HF

Ekološki sajam u Riminiju

HF

Ljepilo koje može vući vlak!

HF

Siemens Hrvatska i dalje upravljanje iz Zagreba

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više