Radić i drugovi – žrtve srpskog nacifašizma

Četništvo je preteča nacifašizma, zatim njihov sudrug, a od sredine osamdesetih njihov nasljednik

Prošao je i taj dan, 20. lipnja 2019., nezapaženo, tiho. Dan k'o dan, jedan više. Kao što su uostalom prošli mnogi i mnogi dvadeseti lipnji do sada. Zbilja, a što se nekada i „tamo daleko“ dogodilo? Prema pozornosti, kakvu i koliku, je „tomu“ pridala ovdašnja javnost, medijska, politička, znanstvena… dogodilo se „nešto“ tamo, u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. Onako, ne baš previše važno. Kajkavski – niš', bogzna kaj. Događaj je doduše – pokolj hrvatskih zastupnika u toj skupštini – nezabilježen u europskoj povijesti dvadesetog stoljeća i neponovljiv i itekako utjecajan na daljnji tijek događaja/povijesti „na ovim prostorima“…, ali je u Hrvatskoj u lipnju 2019. svejedno skoro nevidljiv.

Obilježio ga je tek skromno Hrvatski sabor. U njegovo ime vijenac na Radićev grob položio je sam samcat, k'o duh na Mirogoju, potpredsjednik Željko Reiner, dakle ne ni predsjednik, i to dan ranije – žurili su se zastupnici na produljeni odmor. Još skromnije su to učinili ostatci ostataka HSS-a, Beljakov HSS. Prema njihovoj internetskoj stranici kao da tamo nisu ni dolazili već je vijenac po narudžbi „metnuo“ – cvjećar. U kratkoj, nepismenoj napomeni na stranici u kojoj „radikali“ pišu velikim slovom, insinuiraju kako postoji i „historiografski još nedovoljno istražen uzrok“ (atentata, o.a.), a „mogao bi biti i Radićev pokušaj širenja političkog utjecaja izvan granica Hrvatske, konkretno na Srbiju“. Da u današnjem HSS-u pojma nemaju zašto su Radić i drugovi ubijeni svjedoče i rečenice o  njegovom ubojici. „Treba još reći i da je ubojica Puniša Račić osuđen na 20 godina robije koju je izdržavao gotovo samo formalno, uz sve moguće beneficije i svakodnevnu slobodu izlaska iz zatvora. Sve do 16. lipnja 1944. godine, kada su ga partizani, odmah po oslobođenju Beograda, prijekim sudom osudili na smrt i strijeljali.“

Eto Beljakovi haesesovci „oslobodiše“ Beograd i prije Crvene armije, već u lipnju 1944., a ona je stigla tek – u listopadu 1944. Tako i ove brljotine svjedoče kako današnji HSS nema blage veze s Radićevim. Inače Hrvatski sabor je (tek) 2015. ustanovio Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve (valjda „beogradske lipanjske 1928.“?) pa je, i zbog toga, neprihvatljivo da sjećanje na njih obilježava samo jedan zastupnik. Što je s ostalim strankama i partijama, nezavisnim, zastupnicima manjina…? Ništa, njih kao da se to ne tiče pa je ovo primjer kako ni sami ne poštuju svoje odluke.

A Pupovčev vijenac?

Posebno bih na polaganju vijenca u čast Stjepanu Radiću volio vidjeti Milorada Pupovca. I to svake godine, barem ubuduće. Ako zbog nikoga i ničesa, onda zbog Svetozara Pribićevića, koji je Radića zatvarao da bi na kraju došao „na njegovo“ i s njim se politički pomirio. Nazočio je pokolju hrvatskih zastupnika, za njegova trajanja, kažu, sjedio do Radića (dobar strijelac taj Puniša!) a poslije interniran u vukozabitinu (Brus) pa otišao u emigraciju. U Parizu ga Francuzi i zatvorili. Umro u Pragu, a, kažu priče, i u njegovoj smrti ima neke tajnovitosti, pored progona i emigracije. Možda ista četnička, duga crna ruka?  

Zašto vijenac na Radićev grob ne polaže SDP, slijednik sekcije Kominterne kod koje je i on bio „navratio“, pa i zbog toga, barem formalno, završio u zatvoru. Zar današnji „podmladak“ Esdepeja ne zna kako je ta država, Kraljevina SHS, u kojoj su likvidirali Radića i drugove, označivana kao „tamnica naroda“, što je i bila. Ne sjeća se današnja „sekcija“ direktive o potrebi njezina razbijanja, kako bi se riješilo i hrvatsko nacionalno pitanje. Nije li, uostalom, danas i u koaliciji s HSS-om, ma što to bilo? Ne vidim razloga da mu ne odaju počast i druge stranke, klubovi. Gdje se izgubio vijenac Predsjednice RH, Plenkovićev na kojemu bi, primjerice, pisalo: »Andrej Plenković – U sjećanje na Stjepana Radića i lipanjske beogradske žrtve 1928.«. Koliko li bi tek ovi praunuci subnorovaca („antifašisti“) imali razloga za odati mu počast. S jedne strane („lijevo krilo“) haesesovci su bili s njima „u pokretu“, poslije rata su ih većinom izbacili iz politike. S  druge gledeć, mnoge su članove i simpatizere HSS-a pobili, „na terenu“ i poslije rata ne pitajući ih za „stranu“. Polažući vijenac Stjepanu Radiću tako bi položili vijenac i jednima i drugima.

Pada mi na um još nešto: Stjepan Radić prvi je hrvatski politolog, pa bi ga, barem kao takvoga, moglo počastiti i – Hrvatsko politološko društvo. Zamislite još čuda kad bi se ovo društvo nazvalo: Hrvatsko politološko društvo "Stjepan Radić". Ma ne, ipak je to znanstvena fantastika, ne bih ni da tamo nekoga „šlag“ trefi, recimo aktualnoga predsjednika Dražena Lalića, pa kao da ovo nisam ni napisao. Uostalom ni Radić to nije zaslužio, a neki bi se prevrtali u grobu. Nego da možda HPD organizira kakav „simpozijić“ o Radićevu (političkom) nauku svake dvije tri godinice?

Svi ovi o kojima je naprijed bilo slova i riječi dobrim dijelom i Stjepanu Radiću, njegovom djelu i žrtvi, poprilično duguju za današnji položaj, ulogu, beriva…, gdje jesu, što „igraju“, za kune koje stavljaju u džep. Nu, ovo samo usputno, ustvari želim ustvrditi kako Stjepan Radić, a naročito njegova beogradska i žrtva njegovih političkih, zastupničkih drugova iz HSS-a, nemaju odgovarajuće mjesto u javnosti, političkoj i inoj, barem jednom godišnje. Ponekad me spopadne misao kako ga se i tu i „tamo“ tretira jednako – prekriva šutnjom. Ah, stare li hrvatske navade.

Rehabilitacija četništva i Puniše Račića

Pri kraju ću se osvrnuti na jedan, samo na prvi pogled, detalj. Poznato je kako je četništvo u Srbiji i formalno pravno legalizirano, rehabilitacijom Draže Mihailovića. Ovdje ono nit' je legalno nit je ilegalno. U nekom je „zrakopraznom“, zakonopraznom prostoru. Slobodno, bez (moralnih) posljedica, prvi svećenik SPC-a (Srbijanske pravoslavne crkve) u Hrvatskoj mitropolit Porfirije pjeva ode četničkom vojvodi, popu Đujiću poznatom po „izumu“ „Đujićeva bureta“, osim ostaloga. Ako je četništvo u Srbiji i srpskoj republici u BiH legalizirano moglo bi se zaključiti kako je i Puniša Račić posthumno – legaliziran, rehabilitiran. A tek on je bio pravi pravcati četnik. U trenutku kad je ubijao po parlamentu hrvatske zastupnike član je Radikalne stranke i vođa stranačke četničke, dakle paravojne organizacije Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu. Godina je 1928. a sve već nacifašistički ustrojeno te tako i djeluje: i država i stranka (radikali) i četničke organizacije, likvidacija političkih konkurenata čak i u parlamentu. Ovo i druga četnička udruženja posebno će ojačati nakon utemeljenja Banovine Hrvatske, da bi se i prije uspostave NDH, a naročito njenoga stvarnog preuzimanja i ustroja vlasti, digli na oružje. Tu je i Moljevićeva "Homogena Srbija", plan stvaranja Velike Srbije, bez Srba.

Račić je bio četnik s iskustvom (Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Crna ruka…) i suradnik srbijanskih obavještajnih službi. Isto to i takvo, a u Srbiji danas i formalno ponovo legalizirano četništvo, sudjeluje u agresiji na Hrvatsku, čak se ni nazivi ne mijenjaju: stranka je radikalna, a ima i paravojnu formaciju – šešeljevci (jedna od sličnih), naravno, na čelu je država Srbija u odori JNA. Zločinačka četnička ideologija doživjela je u Hrvatskoj, a i šire, svoj simbolički vrhunac rehabilitirajući Punišu Račića u Vukovaru nakon okupacije dajući njegovo ime ulici – Stjepana Radića! Uostalom više puta smo pokazivali kako je četništvo preteča nacifašizma, zatim njihov sudrug, a od sredine osamdesetih njihov nasljednik.

Mato Dretvić Filakov