Pali Vojo koliko ti srcu drago

On je samo četnički "performer" na vrhu ledenoga četničkog brijega

Vojka Šešelj, gegajući se k'o patak po Beogradu, usred Beograda zapalio je hrvatsku zastavu. Pa je nastala neka panika. Njemu draga Pusićka povukla ambasadora-veleposlanika na konzultacije – tek sada. A trebala je onda, kad se Vojka vratio iz Haaga i grmio o Velikoj Srbiji. Kasno Vesna u Hrvatsku stiže.

Što se Šešeljevog paljenja hrvatske zastave u Beogradu tiče – pa neka ju pali, neka hrvatskih zastava pali svakodnevno preko nekoliko. Ako mu ih uzmanjka, poslat ćemo ih koliko mu treba. Ako ništa, barem će se, nakratko prije paljenja trobojnica i „šahovnica“ vidjeti i u Beogradu. Četnička, srpska nacional-socijalistička paljevina hrvatske zastave u Beogradu mora da je za četničke duše bolna. Gore im duše, izgaraju iznutra. Treba ju nabaviti, primiti u ruke, nositi, pokazati i sve to prije paljevine, koja, istina kratko traje. Bolje da nam četnici u Beogradu pale zastavu nego sela, gradove, crkve po Hrvatskoj, ruše Vukovar… Ili, kao „onomade“, davne 1928. pobiju skupinu hrvatskih zastupnika u (narodnoj!) skupštini usred Beograda.  

“Daleko im lepa kuća“ – nek u njoj lože vatru kako hoće i s čim hoće, ma im hrvatska zastava pritom služila za potpalu. Pal'te, pal'te četnici, možda od svjetlosti nastale paljenjem hrvatske zastave neki ovdašnji „mačići“ nakon tolikih godina i progledaju. Jedino što ne mogu – niti jednu hrvatsku zapaliti u Hrvatskoj. Toj  priči je kraj. Šešelj? Nije on nikakav bolesnik već samo četnički „performer“ na vrhu ledenoga četničkog brijega. On govori i radi što politička i ina srpska većina misli, ali se taktički čuva. Neki bogme i ne – izjava srpskog ministra rada Vulina (što li tek misli srpski ministar vojni?) puno je opasnija od Šešeljeve paljevine, ali ona nije predmet ovoga tekstića.

Mato Dretvić Filakov