Konvertitstvo – nova srbijanska rasna teorija

Srbijanci do druge polovice devetnaestog stoljeća nisu ni imali prezimena

U Srbiji je zadnjih godina najvažnije zanimanje „angažiranog povjesničara“ (srbijanski: angažovanog istoričara). Radi se ustvari o zanimanju propagandista i aktivista one iste drage im i mile velike Srbije, a kojemu je u središtu znanje uporabe povijesti – kao oružja. Naravno, takvih je mnoštvo i od prije, a naročito su se od početka osamdesetih pa do Oluje bili angažirali na projektu velike Srbije. Kruna njihova poslanja i znanja je Memorandum SANU-a, ta vrsta srbijanske „Naše borbe“. Ipak, povjesničari među autorima Memoranduma skrivali su se iza struke, po mogućnosti i titula akademika, kao i njegovi autori iz drugih struka, jer Memorandum je multidisciplinarna „Naša borba“. Samo se tada pisci i pjesnici – od Dobrice Ćosića do Draškovića Vuka, Matije Bećkovića i drugih – nisu sramili svog angažmana i aktivizma spojenog u čistu propagandu za veliku Srbiju. Nisu ni političari ni kler SPC-a, ali njima je to u „opisu“ zanimanja.

Beograd nikako da se pomiri sa činjenicom da je ideja "velike Srbije" pokopana s potpisom predaje Čede Bulata

Kako je sam pojam velike Srbije postao naširoko omrznut, kako u „regionu“ tako i šire, u svijetu, angažirani srbijanski povjesničari (i ostali medijski i ini propagandisti) udarili su tvrditi kako ideja velike Srbije ne postoji niti je postojala. Nisu oni toliko bedasti da zastupaju Srbiju „od Subotice do Strumice i od Zadra pa do Skadra“, kao, primjerice, četnički vojvoda pop Đujić već su se okrenuli s teritorija na ljude, prema nečemu što bi se moglo nazvati „prirodnom Srbijom“. A ta je veća i od one poznate „velike“. Seže dublje u prošlost i „puca“ na veća prava (širenja). Ona prva, obnovljena, osamdesetih više se usmjeravala na teritorij – odatle i vojna srbijanska agresija, a ova će krenuti na duše, identitete, ljude. Pa kad se još spoji (srbijanska) geopolitika, koju su srbijanski analitičari, politolozi, povjesničari…, tek nedavno otkrili i genetika – eto sreće. (Usputno, geopolitika se kod Hrvata pojavila prije više od sto godina – začinjavac Ivo Pilar kojega je likvidirala „nepostojeća“ velika Srbija. Doslovce metkom ili tako što ga je političkim progonima natjerala na samoubojstvo. Sasvim svejedno. Geopolitiku, kao znanstvenu disciplinu, u Hrvatskoj je prije skoro sedamdesetak godina utemeljio prof. Radovan Pavić.) U vrijeme srbijanske agresije devedesetih zbilo se nešto čudno. Njeni kreatori iz Beograda uvjerili su Srbe u Hrvatskoj kako se oni ustvari bore protiv nekakvih – ustaša. A tih u Hrvatskoj, „sto puta“ sam to ponovio, od konca 1945., izuzimajući neka zaostala „čišćenja“ narednih godina, jednostavno nije bilo. Trećina je pobijena, trećina protjerana, a trećina se pokorila.

Koliko je taj zločin bio komunistički motiviran, a koliko pak četnički, ovdje nije za razmatranje. Kako bilo „krajincima“ su srbijanski programeri i motivatori, inteligencija, nacional-socijalistički SPS, JNA, SPC… odredili fantomskog, nepostojećeg neprijatelja. A „ludi narod“ (psihijatar Jovo Rašković) ga je i prihvatio. Nikada od 1990. do Oluje niste čuli borce-krajince da se bore protiv Hrvata, „komšija“ s kojima mnogi su bili i u rodbinskim vezama, već protiv „ustaša“. I onda je bila logična „bežanija“ za Bljeska, naročito za Oluje – boriš se protiv „ustaša“, a odnekud se pojave – Hrvati. Zašto su „lukavi“ programeri srbijanske agresije uznastojali na „ustašama“? Prvo njima, kao i 1945. smiješ činiti svako zlo i zločine, drugo i važnije; tako se negira i samo postojanje Hrvata. U Hrvatskoj su onda prema toj propagandi živjeli Srbi i – „ustaše“. Da su pak „saokrajinci“ na vrijeme shvatili kako će se boriti zapravo protiv Hrvata, velika je vjerojatnost kako kao tipični petokolonaši ne bi ni sudjelovali u srbijanskoj agresiji. Nakon Oluje, možda i desetak godina mnogi propagandisti velike Srbije uglavnom su utihnuli, osim kuknjave na sudbinom Srba iz Krajine, a na to se uvijek može odgovoriti: „To ste vi tražili“.

I Pavelić je Srbin!

Nakon nekog vremena angažirani povjesničari od „tamo daleko“ ponovno su zbili redove, prestrojili se i ponovno napali. Najrevniji su otišli u prapovijest pa su razglabali jesu li „prvo Srbi“ pa zatim amebe, ili obrnuto. Najdovitljiviji su svakako bili za prvenstvo Srba i da ne duljim, od izvora su tim putićem došli do tvrdnje  kako Hrvati uopće ne postoje, već su to zapravo – katolici. Problem je nastao s ustašama, a što su onda oni, jer barem po srbijanskim medijima, istoričarima, analitičarima, njih ipak „ima“, ili ih je bilo. I nije bilo drugog rješenja, jer su se „znanstveni“ krelci sami stjerali u kut, nego tvrditi kako su i ustaše – Srbi. Vjerojatno je  čitatelj pomislio kako sam otišao „na kvasinu“ kad  sam ovdje izvijestio da Srbijanci tvrde kako su Maks Luburić. Ljubo Miloš, fra (koji to nije bio) kako ga nazivaju „Sotona“ Filipović Majstorović, Dinko Šakić, Andrija Artuković…

Srbi, a sad su dodali i samog Pavelića. Zaključak izvode isključivo iz njihovih prezimena. S tim se osobito igra dvojac iz emisije novosadske TV Geopolitika voditelj Vukašinović i dr. Aleksandar Raković, ali i mnogi drugi angažirani povjesničari, analitičari… To je pak toliko bedasto, primitivno, neznanstveno, nezamislivo… jer samo iz prezimena ni za četnika s Ravne Gore se ne može pouzdano utvrditi kako je Srbijanac. Ta Srbijanci do druge polovice devetnaestog stoljeća nisu ni imali prezimena, pa povezivati prezimena pravoslavnih Vlaha, primjerice iz Vojne Krajine, ili s bilo kojim hrvatskim prezimenom, srpska je čista izmišljotina. Takva prezimenjačka veza Srbije s okolnim narodima, Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom, Vojvodinom je jednostavno besmislena izmišljotina, preciznije – laž. Nu, kad sam pročitao kako su i ustaše Srbi na trenutak mi laknulo – pa Jasenovac je onda, kao uostalom i Sajmište kod Beograda, i sve one tzv. jame, rezultat unutar srpskog obračuna, pored ostaloga, da sada druge ne uvlačim u njega.

Hrvati su Srbi konvertiti!

Kako prezimena ne daju rezultat da su (i) Hrvati Srbi, treba krenuti dublje. Tamo negdje blizu one amebe fundira se tvrdnja o „prethodnom identitetu“ („Hrvata“) koji je odnekud bio – srpski. Ali kako sada kad više nije? Spasonosno, u bitnome, rasističko rješenje je konvertitstvo i to u onom pejorativnom smislu i stilu. Hrvati su naime nastali, konvertiranjem, (pre)obraćenjem iz tih prethodnih (pra)Srba. Konvertiti su pak, navodno, osobe s psihološkim, prva generacija, problemima, zatim sociološkim (kojim neznano) i nakon toga i iz toga patološkim. I tako se stiže i do ustaša, patoloških konvertita – iz Srba! Patologija im se razvija samo iz činjenice „prijelaza“, obraćenja, a ništa iz gena prethodnih. Zanimljivo. Nu odakle uopće tim praSrbima „prethodni“ srpski identitet? Iz pravoslavlja.

E ne će biti. Srpski identitet vuče korijene iz srbijanske inačice pravoslavlja, SPC-a, svetosavlja, a toga preko Drine jednostavno nema. Pravoslavlje je u tim krajevima posrbljeno silom tek 1920. godine instaliranjem ovdje SPC-a. Uostalom pravoslavlje je i u Bugarskoj i u Rumunjskoj i u Grčkoj i u Makedoniji…, pa tamo nema „prethodnog, srpskog, identiteta“, nit' su Bugari konvertiti, sad o Rumunjima već nešto slažu, Grci su braća…, a baš bi eto nastao u Hrvatskoj. Na prvi pogled ova „teorija“ djeluje  suludo, ali kad se bolje zagledaš opaka je da opakija ne može biti i na tragu je primitivne balkanske poslovice kako je „gori poturica od Turčina“. Te se pak mora ili natjerati nazad „u vjeru pradjedova“ ili češće istrijebiti. Baš jedna fina onako čistom nacistička ideologija.

Mato Dretvić Filakov