Jal i ljubomora na Miroslava Škoru

On je jednostavno jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar, Slavonac, Hrvat, domoljub…

Čitam skoro svaki dan o “velikoj” imovini i  materijalnom bogatstvu doktora Miroslava Škore, kandidata za predsjednika republike Hrvatske.  Što je loše u tome da je čovjek imućan, bilo tko. Dapače! To je vrlo pohvalno i pozitivno ukoliko svojim bogaćenjem nije nikoga oštetio, pogotovo državu kojoj želi biti na čelu. Tridesetak godina gospodin Škoro intenzivno radi, sklada, pjeva, aranžira, održava koncerte doma i vani, školuje se do najvišeg znanstvenog stupnja, radi u diplomacijii saborski je zastupnik. Koga je prevario? Koga je pokrao? Koga je obmanuo? U svojim nastupima daje uvijek cijelog sebe, srcem i dušom. On domoljublje živi. Ne samo u svojim pjesmama.

Nisam nikakav njegov fan, niti ću glasati za njega, ali me jako smeta što ga se počelo prozivati, progoniti i stavljati pod nekakvu sumnju. Očito da ga se neki “favoriti” – kandidati za predsjednika države boje. Kad se ne nađe u čovjeka ništa prljavo, onda se pokušava izmišljati, konstruirati, komponirati i sugerirati, nekakva netransparentnost u onome što je sasvim jasno, vidljivo i po zakonima. Ili možda nije? Što se čekalo do sada da se to ne objelodani? Je li gospodin Škoro utajio porez? Je li plagirao diplomski ili doktorski rad? Je li muljario s nekretninama? Ima li off shore kompanije? Je li švercao s oružjem? Je li prao prljavi novac? Je li kupovao zaštitu od državnih službenika i dužnosnika? Mislim da nije. Ostavite poštenog čovjeka na miru. Ima dosta onih o kojima bi trebalo pisati, koje bi trebalo prokazati, pokazati i dokazati njihove lopovštine, krađe, prijevare, koje traju godinama, uz pomoć države, odnosno pojedinih državnih dužnosnika.

Pišu neki kako Škoro nije čovjek iz naroda, jer po svojem standardu pripada društvenoj eliti. Zar elita nije narod? Ne stanuje samo gospodin Škoro u elitnom kvartu pod Sljemenom. Godinama se tu stvarao elitni “grad”, na razno razne načine, uglavnom bespravne. Mnogi dođoši i dotepenci su tu izgradili kuće, apartmane i stanove, te si umislili kako su time postali Netko. Gospodinu Škori nje trebala kuća u tom kvartu da bi bio Netko. On je jednostavno Škoro, jednostavan, neponovljiv, prisutan u svakom domu, bećar, Slavonac, Hrvat, domoljub i čovjek koji želi napraviti određene promjene u svojoj državi, jer više ne može gledati kako Hrvatska propada. Želi se žrtvovati da bi svima bilo bolje, da država opstane i bude onakva kakvom je zamišljena i stvarana: samostalna, neovisna, slobodna, demokratska, moderna i suverena. Ništa on ne obećava, pogotovo ne iracionalno, već bi želio posložiti neke stvari koje su izmakle kontroli. Čovjek estrade bi htio najprije ukloniti  estradizaciju funkcije predsjednika države, što je postalo neprimjereno, sramotno, goli egzibicionizam, osobno brendiranje, na račun tuđih zasluga i pobjeda, zatim bi se po Ustavu i zakonima obračunavao s korupcijom, što se implementirala u sve pore našeg života, u sva područja i segmente. Čini se da bez korupcije više ne znamo i ne možemo živjeti. Da bi to kao predsjednik države mogao, morale bi se nužno proširiti ovlasti predsjednika države.

Ne misli tako samo Škoro. Tako misle još neki kandidati. Oni drugi misle kako bi predsjedničke ovlasti trebalo smanjiti i predsjednika birati u Saboru. Ima tu logike. Predsjednik ima premalo ovlasti, da bi se birao direktno i davala mu se time velika važnost i bitnost. Ne znam tko je u pravu. To ovisi o svima nama i stupnju razvijenosti našeg demokratskog društva, odnosno trebalo bi time dati odgovor na pitanje: Je li ovo vrijeme i prostor u kojem predsjednik države treba veću vlast i moć, ili je to premijer koji bi trebao biti kancelar. U svakom slučaju oni bi morali blisko surađivati, a ne “hraniti” se neprestanim napadima jedan na drugoga, svađajući narod, dovoditi do novih podjela, sijanja mržnje, generirati nestabilnost za sitne osobne interese, hranjene ega kako bi postao super ego, ubiranja nekakvih poena, dizanja rejtinga na štetu narod i države.

Dosta smo se toga nagledali. Vrijeme je da na oba čelna mjesta dođu pravi ljudi, cjelovite ličnosti, koji nisu umočeni u nikakva koruptivna djela, niti u primislima, a kamoli u ostvarenjima. To bi trebali biti poštene, istinoljubive, obrazovane, sposobne i  skromne osobe, vješte u upravljanju pojedinim resursima, naročito ljudskim. Ako je Škoro toliko materijalno bogat i dobrostojeći građanin, to bolje po sve nas, ukoliko postane predsjednik države. Na toj funkciji ne će svoje zadaće, rad, zalaganje i djelovanje podrediti makinacijama, nezakonitostima, raznim dilanjima, glumatanju, pretvaranju na rubu morala i ljudskog dostojanstva, u službi svojih gazda, naročito stranih, kao bi sebi priskrbio penjanje u nebo “blizu sunca”, poduprto materijalnim ostvarenjima, koja zamagljuju njegovu svijest o tome kako je sredstvo i sluga za ostvarenje tuđih interesa, na štetu države i naroda, koji svakim danom nestaje, dok se sve više državnog teritorija prazni, postaje šikara, prodaje u bescijenje ili naseljava nužno potrebnom uvezenom radnom snagom.

Miroslav Škoro sigurno ne će poručivati građanima kako ima posla u svijetu i da će se otamo zasigurno vratiti u Hrvatsku kad ode u mirovinu. Škoro sigurno ne će uletavati u ženske svlačionice, niti kad eventualno te dame osvoje zlato. Škoro zna što je red, što je primjereno, što se ne smije koristiti za osobnu promidžbu. Vjerujem da to isto znaju i ostali kandidati i kandidatkinje za predsjednika(cu) države. Onaj tko to ne zna nije se još kandidirao, jer kalkulira, s mnogo čime, pogotovo s kampanjom koju plaća država, odnosno svi mi, skoro punih  pet godina.

Ovih dana je godišnjica velike pobjede naših nogometnih reprezentativaca u Rusiji. S ponosom se toga sjećamo i još ćemo se dugo sjećati.

Ankica Benček