Od srca srcu

Samo slovima sam se branio

 

 

Kada se istanje sve te života niti,

od srca si želim da od srca mrem,

najljepšom smrću što može biti,

u trenu, bez boli i jauka, nijem.

Ja od srca jedino i mogu stradati,

jer sam ga na dlanu nosio svima,

mogli su ga vidjeti i mogli kidati,

nisam ga krio duboko u grudima.

 

Znam i da je čudno bilo srce moje,

često bez razloga tvrdo ko stijena,

previše meko kad dobar netko je,

ludo kada je u pitanju lijepa žena.

 

Ipak sam uvijek slušao srce svoje,

kada mi je reklo da sam u pravu,

išao sam i tamo gdje se svi boje,

za pravdu spreman izgubiti glavu.

 

Uvijek spreman mrijeti i za dom,

ostah živ jer nikog nisam upucao,

na sve neprijatelje u životu svom,

samo sam sa tastera računala pucao.

 

Sad hvala srcu za život dug i lijep,

iako možda i previše kalamburan,

i što nisam, kao mnogi, bio slijep,

pa živio kao čovjek, ne kao puran.

 

Branimir Miroslav Tomlekin