‘Uvijek Vaš prijatelj i Hrvat Dinko Šimundić’
(Ovdje donosim pismo jednog mladog Hrvata, koji, kako u pismu kaže, ne može više čekati, jer da mu je dužnost osvetiti svoju braću i ujce. Na prvi izgled pismo izgleda “očajno”, ali kada ga se dobro proštudira, pismo je puno želje za slobodom hrvatskog naroda. Njegove želju su mnogim nama starim emigrantima poznate i to nije usamljeni slučaj. Donijeti ću pismo u originalu a ispravke nikakove ne ću činiti. To činim zato da budem dosljedan piščevu izražaju njegovih želja. Ipak ću tu i tamo, ako se potreba ukaže, ubaciti neka pojašnjenja. Pismo je pisano Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Mile Boban, Otporaš.)
Vancouver, 20. II. 1968. god.
Poštovani naš prijatelju i Vođa!
Znam da će Vam biti neobično kad primite moje pismo, od čovjeka kojeg ne poznate. Ali moj osjećaj u meni me budi ono zašto me veže. Moram Vam reći. Ja sam Dinko Šimundić koji sam prije par mjeseci imigrirao (nije napisao “emigrirao”, jer “imigrirati” je smisao gospodarske ili ekonomske naravi, dok “emigrirati” je smisao političke naravi. Mo. Otporaš.) u Kanadu iz Zapadne Njemačke, stričević od pok. Marijana Šimundića rođ: (po svoj prilici rođak, mo.) Josip Krnića i ujak mi je bio kod gen. Bobana ustaški bojnik. Petar Ćorić i njega je udba objesila. Od onog istog dana kad je brat Marijan poginuo, stalno sam izložen udbi i od onog dana svaki mi je dan život izložen da ću jednog dana past u (od, mo.) dušmanske udbaške ruke samo zato što sam rekao da moram sad ili poslije osvetiti brata (Marijana, mo.) i ujca pok. To moram i to mi je dužnost i zaklinjem se. Ja sam mlad, imam tek 25 god, služio sam Titinu vojsku, imam dva zanata i osjećam se da mogu pomoći svome narodu i osvetiti svoju braću.
I zato Vas molim, kao oca svojega, i Vođu našega cilog naroda, povedite nas u Boj, u Juriš, protiv dušmana i neprijatelja, i kad ćemo ginuti neka imamo zašto i neka ginemo u jurišnim pobjedama, a ne ovako iz dana u dan nam nekog brata (mi, mo.) izgubimo i čim prije to bolje, ja ne mogu sam ništa napraviti, i zato Vas ponovno opet molim. Ja ne žalim zato što ću i ja pasti od dušmanske ruke i izgubiti život, ne plašim se smrti i nisam se nikad bojao, nego plačem zato što neću moći osvetiti braću i očeve ujce, i što neću moći pomoći našem narodu. Zato Vas još jednom molim povedite nas, dragi naš Vođa, naš Generale čim prije to bolje. Sa ovim završujem i mnogo Vas pozdravljam da nam dugo i dugo poživite i dovedete sve skupa na pravi put.
Uvijek Vaš prijatelj i Hrvat Dinko Šimundić.
Bog i Hrvati!
Dinko Šimundić
Triumph St. 2301
Vancouver. 6.B.C.
(oprostite na rukopisu)
(Eto, vidimo sada kako su se Hrvati osjećali i izražavali svoju ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu prije ravnih 47 godina. I sada, zanijekati vruće želje Hrvata hrvatske političke emigracije u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države, bila bi očita izdaja povezanosti Hrvata iz Dijaspore i Hrvata iz Domovine. Zato ja donosim mnoge dogodovštine iz emigracije u nadi da će netko jednog dana napisati iscrpnu povijest HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Otporaš Mile Boban.)
